Kao i sve novorođene bebe, moj sin plače - mnogo. Za moje “prvi-put-mama” uši, to izgleda kao i da ne prestaje sa plakanjem. Jedne noći sam iz očaja pozvala rođaku, koja je inače pedijatar, da je pitam za savet. “Da li je bolestan?”, “Da mu nisu pelene preuske?”, “Da mu nije hladno?”... Iz svog neurotičnog straha ređala sam pitanje za pitanjem. Njen odgovor bio je kratak: “Treba mu cucla varalica!” Na trenutak sam se smirila, ali je onda usledilo još jedno pitanje - Šta je cucla varalica?

Ubrzo sam saznala, te je moj suprug otrčao do obližnjeg dragstora, a onda se dogodila MAGIJA! Moj plačljivko se umirio i nedugo potom zaspao. Ne znam kako nam odmah to nije palo na pamet, ali valjda je i mozak zablokirao od tolikog plača i straha da sa našom bebom nešto nije u redu. Roditelji su oduvek koristili cucle kako bi umirrili svoje mališane.

Kako bi utišali decu roditelji su koristili razne varijante - krpe vezane u čvorove, perle napravljene od drveta, pa čak i kamena, kostiju i korala. 

Krpe su bile umočene u med ili šećer, tako da bi dete sisalo tkaninu, a njegova bi pljuvačka polako otopila šećer i tako zadovoljila i potrebu za slatkim. 

Umesto cucle, u 18. veku siromašni su koristili drvo ili životinjske kosti, dok su oni imućniji imali dude koje su nazivali ”koralima”, jer su bile izrađene od poliranih korala, slonovače, ili sedefa sa zlatnom ili srebrnom drškom. 

Pravu cuclu varalicu izumeo je Kristijan Majnek iz Nju Džersija ranih godina dvadesetog veka. On je svoj izum nazvao “tešitelj beba”, a imao je gumenu bradavicu, kružno postolje, plastičnu dršku, dajući deci opciju sisanja i grickanja sa samo jedne strane .

Koristeći sličan dizajn, 1902. godine kompanija “Sears & Roebuck” počela je da prodaje igračke za usta koje su imale snažan prsten od kože koji je okruživao mekanu bradavicu.

Danas se ove cucle mogu naći u raznim oblicima, bojama, veličinama, a najčešće su napravljene od lateksa ili silikona, premda se više preporučuje silikon, jer bebe mogu da dobiju alergiju na lateks.