Naučnici Univerziteta u Koloradu analizirali su, doduše, manju grupu dece, koja je brojala 14 mališana uzrasta od 30 do 36 meseci. Njihov san posmatran je šest večeri, a za to vreme je otkriveno da postoje razlike u tome u kojoj fazi sna dolazi do povećanja nivoa melatonina, hormona koji utiče na spavanje. Naime, istraživači smatraju da podizanje nivoa ovog hormona ukazuje na početak noći po biološkom, tj. telesnom satu deteta.

U proseku, deci koja su učestvovala u istraživanju noć prema telesnom satu počinje oko 19.40 sat, oko pola časa pre nego što ih roditelji smeste u krevet. Međutim, nekoliko mališana odvedeno je na spavanje pre nego što su se njihove vrednosti melatonina u organizmu povećale, što je za rezultat dalo to da je ovoj deci bilo potrebno više vremena da utonu u san – štaviše, od deset do čak trideset minuta više.

"Dugo ležanje bez sna može, u slučaju  dece koja se smeste u krevet pre nego što dođe do promene u koncentraciji melatonina, dovesti do toga da mališani povezuju pojam kreveta sa stanjem budnosti, umesto sa spavanjem", ističe Monik Le Buržoa, profesorka na Odeljenju za integrativnu psihologiju Univerziteta u Koloradu i autorka ove studije.

"Ovakav odgovor može povećati verovatnoću da će dete tokom života patiti od nesanice“, smatra ona. „Ipak, naše istraživanje je relativno ’malo’, ali desinhronizacija telesnog sata i dogovorenog vremena za spavanje nesumnjivo izaziva probleme sa spavanjem i u kasnijem toku života.“

Takođe, ova naučnica istakla je da oko čak 25 procenata dece predškolskog uzrasta nije u stanju da se lako navikne na vreme za spavanje o kojem se dogovorilo s roditeljima. Njihova nemogućnost da usklade unutrašnji, odnosno telesni sat s utvrđeno vreme za odlazak u krevet manifestuje se, pre svega, nesanicom, odlaganjem odlaska u krevet, izlivima besa, plačem u krevetu, traženjem vode ili čestim odlascima u toalet.