Na Fejsbuk stranici "STOP AKUŠERSKOM NASILJU" mame razmenjuju iskustva sa porođaja, a mnoga od njih su negativna. Uglavnom majke žele svojom pričom da pomognu drugima, ali i da podignu svest da je akušersko nasilje nedopustivo. Baš jednu takvu priču ispričala je majka koja se kako navodi suočila sa zdravstvenim komplikacijama nakon porođaja:

"Rano ujutro 30. avgusta 2023. godine u 8h mi je pukao vodenjak gde smo hitno otišli u Narodni front kako bi me pregledali i poslali na hitan carski rez jer nisam smela prirodno da se porađam zbog visokog pritiska i prethodne povrede kuka. Pri dolasku u bolnicu, u Savetovalištu me nisu hteli primiti odmah iako mi je plodova voda vidno oticala.Doktorka koja me je prvobitno vodila nije htela da mi pomogne uprkos bolovima i danima pre toga je ignorisala moje pozive i poruke iako sam joj više puta rekla da osećam kontrakcije. Izbacili su me napolje u čekaonicu, u kojoj nije bilo mesta da se sedne, da stojim.

Nakon 40 minuta su me uveli, priključili na ctg i ostavili da ležim bez nadzora. Posle nekog vremena su dolazile sestre, gledale nalaz i uporno govorile kako nemam nijednu kontrakciju i da ja nemam pojma kako izgleda kad pukne vodenjak. Ja sam bila uporna i tražila sam da me bilo koji doktor pregleda. Nakon više ubeđivanja, primila me je starija doktorka, isto jako neprijatna, ali pregledom je uvidela da je meni stvarno pukao vodenjak. Poslali su me u Odeljenje pri porodjaju i tamo odlučili da idem na hitan carski rez. Dodelili su mi dežurnu ekipu, i dan danas ne znam kako se zvao doktor koji me je operisao.

U sali, na operacionom stolu vređao me je i ponižavao govoreči kako sam debela krava sa 120 kila, iako nisam imala toliko. Kako me nije sramota da imam toliko razvijenih alergija, odakle meni astma i da prestanem da hujčem da ćutim i trpim kontrakcije. Molila sam Boga samo da moja beba i ja preživimo oboje i uskoro su me
uspavali.

U šok sobi sam se probudila nakon 2h, iako ja nisam imala osećaj o vremenu od bolova. Tamo me je jedna sestra ispritiskala po rani i kad sam jauknula od bola, rekla mi je - "Nečeš da sarađuješ? Sad ću da ti zovem doktora." Moj odgovor je bio - "Zovi koga hoćeš." Nesvestan ali iskren. Mojim mukama nije došao kraj, samo su se povećavale. Nakon jednog punog dana iako nisam bila spremna niti imala snage da stojim, na kolicima su me izveli i odveli u sobu gde je Odeljenje carskog reza. Dočekala me je sestra koja je napravila dramu zašto mora da mi diže krevet uništiću joj kičmu. Pritom je prema dvema porodiljama koja su bile u sobi, bila jako fina, samo prema meni loša.

Dva dana od carskog reza, prvog septembra, medicinska sestra Milica, ne znam joj prezime, dala mi je nekoliko injekcija zbog upale među kojima je bila i Longacef injekcija. Ali tu injekciju je dala direktno u venu uprkos tome što sam joj rekla da mi nije dobro. Nastavila je da daje inekciju i to pod velikim ubrzanjem. Posle svega par sekundi počeli su da mi trne zubi, osećala sam jaku mučninu, počela sam da se gubim, jezik mi je utrneo, nisam mogla da pomerim ni ruku ni nogu.

Pozvala je hrpu lekara i medicinskih sestara koji su došli da me spašavaju. Sećam se svega, ali znam da nisam mogla da pričam niti da se pomeram. Jedna scena mi je obeležila život, odnosili su moju bebu da ne gleda. Nikad to neću zaboraviti.

Ja sam prošla kroz anafilaktički šok i nekako sam preživela. Sve ovo je doprinelo da oslabim i da anemija koju sam zaradila na carskom rezu se naglo pogorša. Primila sam 2 jedinice krvi kako bih se oporavila. Kad sam došla sebi nakon par sati ta ista sestra me je odvela u sobu i nije htela da mi pomogne da ustanem do toaleta, ostavila me je samu i rekla idi slobodno. Ja sam pokušala da ustanem uz pomoć šipke i zaglavila sam se. Dozivala sam sestre i jedna od njih mi je pomogla da ustanem. Tu sestru koja mi je ubrizgala longacef nisam videla više nijednom. Znali su da sam alergična, a dali su mi.

Nakon tog događaja došla je samo jednom doktorka koja je dežurala nedeljom da me pogleda. Lekar koji me je operisao nije došao niti znam kako se zove i preziva kao što sam na početku i navela. Tek po izlasku iz bolnice sam krenula da se borim za život. Počela sam da gubim vid još u bolnici, žalila sam se još tada ali su mi sestre stalno govorile kad izađeš idi kod oftamologa. I pored svega što mi se desilo tu nije bio kraj.

Kad sam otišla kod oftamologa saznala sam da se od pritiska na krvne sudove od alergijske reakcije na očima stvorili cistoidni edemi zahvaljući kojima mi se navlači magla. Lečim se po privatnim bolnicama več skoro 5 meseci. Vid mi se popravio, ali vidna oštrina je idalje nestabilna jer se edemi vraćaju. Imam oštećenje vida na oba oka od 10 do 15 posto.

Dugo sam skupljala hrabrost da sve ispričam. Podršku, pomoć i razumevanje dobijam svakodnevno od svog muža, majke, prijatelja i kolega. Ali svaki put kad mi se vid pogorša ja se setim svega što se desilo prvog septembra i nakon toga i jednostavno osećam da izdajem sebe i svoje dete što ćutim i ne iznosim u javnost svoju priču. Moje dete me je ostalo uskraćeno u prvim danima života dok sam išla po privatnim lekarima da rešavam mnoštvo zdravstvenihproblema. Ovo pišem i zbog svih ostalih trudnica, porodilja, majki."

BONUS VIDEO:

Kako izgleda ušivanje posle porođaja  TikTok/midwifetok

(Yumama/T.A.S.)