- Ema je iz požara u kući spasla svoje šestoro dece i tada je zadobila opekotine na 93 odsto kože.
- Bila je u komi dva meseca, imala više od 20 operacija i jedva je preživela, a danas kaže da ne voli da je zovu herojem.
U septembru 2019. godine, stanovnici mirnog švedskog gradića Edsbina bili su svedoci čina toliko hrabrog i veličanstvenog, da mu se poklonio ceo svet. Ema Šols probudila se usred noći i shvatila da joj plamen guta kuću. Bez odeće, cipela i bilo kakve zaštite, ne gubeći vreme na razmišljanje, nekoliko puta je jurišala u vatreni oganj kako bi spasila svoje šestoro dece. Svi su, srećom, prošli bez povreda. Osim heroine, koja je dva meseca provela u komi, sa minimalnom šansom da preživi jer joj je celo telo bilo prekriveno opekotinama.
U gluvo doba noći iz sna ju je prenuo miris dima. Kada je otvorila oči, sve što je videla bio je gusti oblak koji je ispunio sobu. U deliću sekunde shvatila je šta se dešava i hitro skočila iz kreveta, svesna opasnosti. Ali, Ema Šols, koja je tada imala 31 godinu, ni na trenutak nije razmišljala o sebi, već o – svojoj deci. O njih šestoro koji su spavali, i ne sluteći da im požar guta dom.
Nije stigla da pozove pomoć, a možda je i nesvesno procenila da ni komšije ni vatrogasci ne bi uspeli da dođu na vreme. Izletela je bosa, u majici i donjem vešu, i trčala kroz vatru ne osećajući plamene jezike koji su je poput bičeva šibali sa svih strana.
"Leđa su mi gorela, stopala se topila..."
Gorelo je sve oko nje, nameštaj, stepenište kojim je morala da prođe ne bi li stigla do soba. Prkoseći vatrenim kandžama koje su pokušavale da je odvuku u pakao, išla je od prostorije do prostorije i svako dete iznosila na sigurno. Nekoliko puta se vraćala u kuću koja je nestajala pred njenim očima. Ni kada su se stepenice srušile Ema se nije zaustavila – ulazila je unutra još četiri puta, suočavajući se i sa vatrom koja je besnela i sa dimom čiji su joj otrovi ispunjavali pluća.
Šta ako se onesvesti? Ako propadne kroz izgoreli pod?... Kada je pokušala da iz sobe iznese jedno od dece, vatra joj je preprečila put, a druge polovine kuće više – nije bilo. Jedini izlaz bio je prozor. Nije razmišljala. Držeći ćerku u naručju, skočila je sa drugog sprata...
"U tim trenucima nisam ni bila svesna koliko je situacija kritična. Razmišljala sam samo o tome kako da izvučem decu. Kada sam otvorila vrata sobe u prizemlju, gde su spavala moja dva sina, grunula je eksplozija. Bacila sam se preko dečaka da ih zaštitim. Osetila sam vreli talas na leđima. Kasnije se ispostavilo da su gorela. Ali sam nastavila. Odvela sam ih do ulaznih vrata i zaključala da se ne bi vratili unutra, što je moglo da se desi jer su bili prestravljeni", ispričala je kasnije hrabra majka.
"Na sebi sam imala samo spaljenu kožu"
"Kada sam pogledala ispred sebe, videla sam da je vatra zahvatila celo stepenište. Ali, morala sam da stignem na sprat, jer je četvoro dece još uvek bilo gore. Nisam ni primetila da mi delovi kože vise sa tela, da su se istopili i pretvorili u niti..."
Dok sam se Ema pela uz stepenice, goreo joj je svaki korak. Ćerka Neli, sa kojom je skočila sa sprata, otrčala je do komšinice da potraži pomoć. Najstariji sin Vilijam pokušavao je da namesti merdevine kako bi ostali mogli da izađu.
"Šokirali su se kada sam izašla na balkon. Krvarila sam i imala otvorene rane po celom telu. Koža na grudima počela je da se ljušti, a sigurna sam da više nisam imala ni kosu. No, ja ničega nisam bila svesna. Kada sam shvatila da najmlađa Moli, koja je tada imala jedva godinu dana, nije bila na balkonu, vratila sam se po nju."
Dečaci su pokušavali da je spreče da ponovo uđe u vatrenu stihiju, ali ona je bila neumoljiva: "Rodila sam šestoro dece, šestoro ću i izneti iz kuće". Do Moline sobe stigla je tako što se vukla po podu, kako bi izbegla vatru i sve gušći dim.
"Videla sam je kako stoji u krevetiću i plače, uplašena. Iako sam bila iscrpljena, odjednom sam dobila neku nadljusku snagu. Uspela sam da ustanem i podignem je. Na sebi sam imala samo spaljenu kožu..."
A u sebi – ogromno srce. Majčinsko.
"Ne volim da me zovu herojem"
"Dok sam silazila, imala sam osećaj da mi se stopala lepe za svaki stepenik. Na poslednjem sam se srušila. Kao da je sav bol odjednom nagrnuo... Sada mogu da umrem, rekla sam sebi kada sam bila sigurna da sam ih sve iznela."
U tom trenutku se onesvestila. Nekoliko minuta kasnije stigla je hitna pomoć i prebacila ih u bolnicu. Ema je bila živa, ali... Njeno telo bilo je uništeno. Opekotine trećeg stepena prekrivale su 93 posto kože. Lekari su odmahivali glavom, smatrajući su da su šanse da preživi – minimalne.
Dva meseca provela je u komi, priključena na aparate i respirator. Izdržala je više od 20 teških operacija, a svaka je bila nova borba za život. "Da li su moja deca dobro?", bilo je prvo što je pitala kada se probudila. Ni tada nije mislila na sebe, već na ono što joj je najvažnije na svetu.
Preživela je. I potpuno se oporavila. Ema Šols, ime koje se u Švedskoj izgovara sa najvišim poštovanjem. Ona nije samo superheroina, ona je – čudo. Čudo koje je pobedilo vatru i nekoliko puta se suprotstavilo smrti da bi spasilo ono za šta se živi – njih šestoro.
Odvažnost, hrabrost, nepokolebljiva majčinska ljubav i neumoljivost doneli su joj najveća priznanja koja se dodeljuju u skandinavskoj kraljevini. Grad Edsbin, u kome i dalje živi sa porodicom, podigao joj je novu kuću.
Ema, koja sada ima 36 godina, vratila se iz pakla. Redovno trči maraton. Raduje se svakom novom danu. Napisala je i knjigu o svom iskušenju i povratku sa ivice provalije. Ipak, ne voli da je nazivaju herojem, iako je i više od toga. "Učinila sam ono što bi svaka majka uradila da se našla na mom mestu", kaže hrabra Šveđanka, čiji je podvig ušao u istoriju.
U foto-galeriji pogledajte i najlepše citate o porodici:
BONUS VIDEO:
Izvor: zena.blic.rs/Yumama