U petak u 1 po podne sam imala ultrazvuk. Videli smo otkucaje srca. Bili smo presrećni i uzeli smo snimak.

U petak u 4 po podne sam imala pobačaj. Bilo je krvi, mnogo krvi. I samo tako, sve je bilo gotovo.

Razmišljali smo o imenima.

Znali smo termin porođaja.

Naša beba...

Kada imaš pobačaj u vreme kovida, znači da partner ne sme da bude tu. To znači da satima sediš u beloj sobi sa jarkim svetlima, znači da krvariš, da plačeš u samoći.

"Imali ste kompletan pobačaj. Nema indikacija trudnoće", rekao je doktor šest sati kasnije. Tražila sam da to ponovi pet puta, kako bih se uverila da je rekao kako treba.

Ne bi trebalo da pričam o ovome. Žene, mi patimo i fizički i mentalno, i to potpuno same.

Kada je rođenje, tu je radost, širenje lepih vesti, gozba, odsustvo sa posla. Kada je u pitanju sahrana, dolaze ljudi da slave život koji je postojao, donose cveće, jedu.

Kada imamo pobačaj, gubimo bebu i nemamo ništa.

Ćutimo.

Nemamo podršku.

Pobačaj, gubitak trudnoće, mrtvorođenče.

Mi odlazimo u kancelariju, a još uvek krvarimo. Dolazimo u bolnicu, restoran, školu, a i dalje tugujemo. Brinemo se o deci, stavljamo hrabru masku na lice.

Delim svoju priču kako bih normalizovala taj pojam 1 od 4. Delim ovo kako ne bismo više držale svoje priče u sebi sramno. Delim ovo da promenimo priču, da bismo mogli da dobijemo podršku, cveće, hranu. Delim ovo kako bi direktori promenili svoju politiku kada je pobačaj u pitanju.

Pozivam i vas da pričate svoje priče. Nemojte da ih zadržavate u sebi. Ne morate to da nosite same. Izdahnite kada ispričate. Mi smo jedna od četiri. Nismo same. Jače smo zajedno.