Zvisnost od kompijuterskih igrica nedavno je od strane Svetske zdravstvene organizacije proglašena za mentalni poremećaj. Od tog trenutka broj obolelih od ove bolesti stalno raste.

Mnogi roditelji se godinama unazad bore sa tim problemom, ali za njega nisu imali rešenje jer nije postojala dijagnoza, sada kada ona postoji, i kada mladim zavisnicima može da se odredi lečenje, sve više dece i mladih pristupa prosecu odvikavanja od video igrica.

A kako izgleda život porodice u čijoj kući raste dete zavisno od igrica, ali i od kako izgleda terapija, u svojoj iskrenoj priči za britsnki Independent, Kendal Plamer, majka petnaestogodišnjeg zavisnika od kompijuterskih igrica. 

Ova majka četvoro dece, ispričala je kako izgleda kada dete od srećnog dečaka postane senka.

"Iz dana u dan, njegova potreba za igranjem igrica se pojačavala. Kada god bi bio budan, želeo je da igra igrice. Nije postojao spoljašnji svet za njega. Igrice su postale sve", objasnila je Parmar.

Ona je davala sve od sebe da spreči njegovo ponašanje, a često je, kako je dodala, konfiskovala njegove digitalne uređaje, krijući ih u svojoj spavaćoj sobi. Međutim, dečak bi postajao agresivan ukoliko ne bi mogao da pronađe svoj telefon ili kompjuter. Tada mu je, nažalost, popuštala.

Ono što Parmarovoj najteže pada je to što se njen sin potpuno izolovao od sveta, a inače je, ukazuje, oduvek bio veoma druželjubiv.

"Postao je stranac u sopstvenoj kući. Mi smo nevidljivi za njega. Izgubili smo ga, iako znamo da je sve vreme fizički tu", istakla je Parmar.

Nakon tri godine čekanja dijagnoze, Nacionalna zdravstvena služba Velike Britanije potvrdila je njegovo stanje. Kako kaže Parmarova, tada je za njenu porodicu usledio najteži period. Odlučenoje da njen sin bude hospitalizovan na nedelju dana, jer više uopšte nije mogao da funkcioniše.

Dečaku, koji je bio uspešan ragbi i kriket igrač, izmeđuostalog, u terapiju je uključeno i nadoknađivanja vitamina D zbog konstantnog provođenja vremena u zatvorenom prostoru, piše Independent.