U našoj porodici neguje se duga tradicija praćenja sporta. Naša naklonost ne pripada samo određenom sportu ili sportisti, mi smo zaista zaljubljenici u čitavu tu sportsku filozofiju, puni poštovanja prema njihovom urednom i disciplinovanom načinu života kao i mentalnoj snazi i izdržljivosti koju poseduju. Kako smo u Novom Sadu živeli blizu SPENS-a i stadiona, kao što danas roditelji decu vode u igraonice, nas su vodili na utakmice, od odbojke, koja je tada u Novom Sadu, bila u zenitu, do stonog tenisa i boksa. Kasnije smo, kao devojčice, drugarice,  same odlazile i pratile čak i treninge kroz staklene zidove SPENS-a. Uz takvo odrastanje, razume se, velika prvenstva i Olimpijske igre u našoj kući poštovane su kao pravi mali praznik. A kada čovek pomisli, nenamerno, stvarno i ima odlike praznika: okupljaju se prijatelji, služi se hrana, smeje se i, najvažnije, svi su složni. 


Foto: Shutterstock

Ja sam obožavala te male praznike. Najviše sam volela da slušam priče o prošlim Olimpijadama, kako su izgledale, koliko su mama i tata tada imali godina i kako su ih oni tada gledali i doživljavali. Pa priče o nekadašnjim rekorderima, prvim sportskim zvezdama, sa akcentom na ove iz naših krajeva. Kako je Monika Seleš počela tako što je "tu, preko, udarala lopticu u zid naše škole" i kako su  Tadija i Slobodan Kačar, za zagrevanje trčali od Veternika do Novog Sada. I nikada skroz proverena ali obavezno pričana priča kako je u tinejdžerskim danima Slobodan bio zaljubljen u moju tetku. Olimpijski šampion zaljubljen u moju tetku, ta priča mi nikada nije dosadila.

Čitavu tu olimpijsku idilu uvek je kvarila mama u suzama. Momci i devojke, mladi i snažni, bore se, za to su trenirali, a ona kao da kuka: kako li je toj mami, pa kako li je toj mami. Uvek me je bilo pomalo sramota od nje. Šta "kako li je?"- srećna je, raduje se, sigurno ne kuka. Kada je moj drug iz odeljenja Miloš Ćuk prvi put zaigrao za reprezentaciju, mislim da je moja mama to jedva preživela- "naše dete". Kada smo u šestom razredu osnovne škole slavili kod mene Novu godinu, on je njoj namignuo u znak da nije popio malo više, da ne brine, samo se folira da bi devojčice sedele pored njega. Mislim da Miloševa mama danas sedi negde potpuno nesvesna da je u očima moje mame dosegla nedosežne majčinske visine.

Pročitajte i Milanin blog: Kakve su ti misli, takva su ti deca

A onda je došao (i prošao) i ovaj Rio. Prve Olimpijske igre od kako sam ja postala mama. Obzirom na okolnosti i dvoje male dece, znajući da nemam luksuz da spavam ili ne spavam u skladu sa utakmicama, unapred sam bila malo smorena jer ću većinu mečeva i trka morati da gledam u repriznom terminu, što svakome ko voli da gleda sport, svakako ne predstavlja bogznakakvo uzbuđenje. I tako, muž na poslu, Vukašin u školici, Danica zaspi, a ja skuvam kafu i sednem da gledam... Skok s motkom, finale. Može. Atletika i plivanje su uvek imali moju naklonost. Brazilac i Francuz, svaki mišić mi je napet pre skoka obojice, kao da i ja treba da skočim sa njima. Navijam za obojicu. Poslednji, pobednički skok Brazilca, i ja stvarno skačem zajedno sa njim. U repriznom terminu skačem sa kreveta, sa stisnutim pesnicama, jedva suzdržavam suze, i grizem jezik da ne kažem ono što sam pomislila – kako li je tek njegovoj mami?


Foto: Shutterstock

Obzirom na ovu potpuno novu dimenzuju koju je za mene dobila Olimpijada, i neočekivane emocije koje su je javile, još je ispalo i dobro što sam većinu utakmica gledala naknadno. Kada su uspehe počeli da ređaju naši, taj novi osećaj ponosa koji je uzrokovalo majčinstvo, postao je nemerljiv. Silna je snaga koju majke usmeravaju ka deci. 

Pročitajte i... Video koji će vas rasplakati: Šta nam mame nikada nisu rekle... (VIDEO)

Tako da bih iskoristila ovaj blog da medalje i uspehe, pre svega čestitam majkama koje su rodile olimpijske šampione.

Pročitajte i... Metode vaspitanja koje primenjuju roditelji uspešne dece

A mi sada čekamo Tokio. Vukašin već zna, još od poslednjeg fudbalskog prvenstva, da se uveče namesti da gledamo utakmicu, i umesto uobičajene priče za laku noć, pričamo o nekim drugim vrednostima. A Danicu tek čeka da se upozna sa bajkama o hrabrim i upornim vitezovima sporta. Za četiri godine oboje će biti dovoljno veliki da slušaju neiskvarene i, višim ciljevima, neuprljane priče o velikim junacima, kako o ovim novim, tako i o starim. Pričaćemo i njima kako je jednom zlatni Miloš Ćuk šeretski namignuo baki da čuva njegovu tajnu, kako se borio jedan kralj Davor, i kako je skakala čarobna Ivana. I naravno, kako je jedan olimpijski pobednik bio zaljubljen u baka Miru.

*Najnovije vesti, rezultate medicinskih istraživanja i savete stručnjaka na temu roditeljstva, zdravlja i lepote možete pratiti na našoj Fejsbuk stranici -YuMama.