Ćao! Moje ime je Milica. Imam 30 godina i dvoje dece. Prvo dete sam rodila sa 25, a drugo sa 28 godina. Kažu da je idealna razlika između dece tri godine, tako da je sve ispalo savršeno, iako ništa nismo planirali, jednostavno su stvari išle svojim tokom.


U trudnoći sa prvim detetom, moj najveći strah je bio „ strah od nepoznatog“. Po glavi su mi se motala razna pitanja: „Kako ću se poroditi? Epiduralom ili prirodnim putem? U bazenu ili na krevetu? Šta je pravi izbor? Da li uopšte mogu da biram? Bol, koliko dugo traje, da li ćemo beba i ja preživeti, šta treba da radim posle?....“ i jedino što nikako nisam želela bio je CARSKI REZ! Priznajem, kukavica sam, ali se strašno plašim hirurških intervencija, a na samu pomisao da će mi ostati ožiljak na stomaku ježim se! Evo i sada sam se naježila! Uff... Dobro, možda malo repterujem, ali to je normalno i svojstveno ženskom rodu. Vrzmala su se tu još kojekakva pitanja: „Kakav je moj prag tolerancije bola, ako ga uopšte imam? Jaoooj, to sigurno punooo boli, uh nesnosno...?“ itd, itd... Realno, uvertira za sve prethodno navedene strahove su bile priče „rekla kazala“ i, verujte, svega sam se naslušala. Lepog i ružnog.


Sa drugaricamo sam i kao klinka često pričala na temu porođaja. To su bila iskustva njihovih starijih sestara, prijateljica naših drugarica, od strinine rođake pa njena ćerka i sve nešto tog tipa. Bezveze, ništa za šta realno možeš da se „uhvatiš“. Tako da sam posle kraćeg razmišljanja, otišla i najnormalnije pitala, koga drugog nego svoju milu, najmiliju majku. (Ima neka pesmica: Mila moja majčice, najmiliji cvetu ja te ne bih dala ni za šta na svetu... – Aki mi je recitovao za 8. mart, učili u vrtiću. Moj pametan dečak. ;)) Nego da nastavim... Lepo smo sele i popričale. Nije što je u pitanju moja mama, ali stvarno je divna, predivna, najbolja žena, prijatelj, ma keva... Sve naj! Stvarno treba da budem zahvalna Bogu što me je baš ona rodila. Verujte, prva rečenica koju je izgovorila kada je videla sve moje dileme i strahove u očima, rekla je: „Miki, nema lepšeg osećaja od majčinstva. Porođajni bol toliko kratko traje da se sve odmah zaboravi. Ma to je ništa. Bukvalno onog trenutka kad ugledaš malo sićušno stvorenje, taj novi život u rukama koji od prvog udaha zavisi od tebe - ništa više nije važno. E to je najveća radost i najdivnija stvar. Na trudnoću gledaj kao blagoslov i privilegiju, koju na žalost mnoge žene nemaju.“ Nisam sigurna da je interpretacija ta, ali suština je bitna. To je, zapravo, bio dovoljan razlog da prestanem da se bavim glupim i mračnim pretpostavkama.


Stvaaarnooo je najsebičnija moguća stvar na svetu u trudnoći razmišljati o tome kako ću se poroditi, da li će mi ostati neki ožiljak ili ću imati koje kilo više ili manje. To su nebitne stvari. Trudnoću treba posmatrati kao najvažniju životnu misiju, koju svaka žena (buduća majka) teba da sprovede na najbolji mogući način i to se svodi na bezbedan porođaj, biti i ostati živ i zdrav. Tačka. Moja Biserka (mama) mi je napričala i još što šta. Podsetila me je na strahove koji su nju mučili obzirom da me je rodila u „kasnoj“ 34. godini, u to vreme je to bilo „strašno kasno“, iako sam bila treće dete doktori su predlagali abortus i pričali o rizicima. Na moju sreću ja sada sedim za kompom i kuckam ovaj  blog ;)


Šalu na stranu, da se vratim na strahove moje mame: „Da li ću uspeti da je odškolujem? Hoće li će završiti fakultet? A unučići? Kada će se udati?...“  Kao što vidite, tu sam. Zdrava i prava, srećna i vesela, školovana, fakultetski obrazovana, udata, rodila sebi decu i njoj unučiće, trudim se da budem dobar roditelj i suštinski dobar čovek, verujte, dajem sve od sebe. Moja mama je živa i zdrava, ove godine puni 64, puno nam pomaže i obožava svoje unučiće. Pružila nam je sve, a najviše ljubavi! Ona je danas srećna, ispunjena i ponosna baka.


Iz ove perspektive, svoju biološku i moju novoformiranu porodicu posmatram kao da smo svi mi jedno veliko ogledalo u kojem sam se nekada ogledala sa svojom braćom, a danas to čine naša deca. Složićete se, najveća odgovornost je ipak na porodici koja je osnova za pravilno funkcionisanje jednog društva, uopšte zajednice, kojoj svi mi pripadamo. Činjenica je da ono što smo poneli iz kuće, nosimo sa sobom do kraja života!


I tako, da ne dužim priču i ne filozofiram više. Otišla sam u bolnicu kada su počeli bolovi, nisam imala vezu. Pravac Višegradska. Sećam se porađala su me dva doktora, jedna doktorka i gomila babica. Adrenalin je odradio svoje i bila sam, čini mi se, opuštena. Od trenutka kad su svi jurnuli u boks porodila sam se bezbedno i, manje više, bezbolno. Sve je trajalo svega 5 min, a po intenzitetu znatno duže. Nije bio epidural, već su mi, pretpostavljam, dali neki sedativ, što me je dodatno opustilo. Aleksandar je imao svega 2 kg i 950 gr, jer se rodio sa punih 8 meseci. Ocena 9. Malo je popio plodove vode, sreća pa je bila bistra tako da nije dobio nikakvu infekciju ali je iz preventivnih razloga pet dana pšroveo u inkubatoru (kako bi se propratilo napredovanje bebe i videlo da li pluća pravilno funcionišu). E tih pet dana su u suštini za mene bili najduži i najstresniji deo priče. U tom trenutku, sećam se, to je bilo najbolnije. Prvorotka, neznanje, iščekivanje, neizvesnost, sve mi se skupilo. Ne želim da se prisećam! Agonija je prestala tek na dan kada smo izlazili iz bolnice i kada sam pročitala u lekarskom izveštaju da je beba zdrava i sve je u najboljem redu. Uh, odahnula sam. Konačno. Idemo kući, jupiiiiii!!!


O drugoj trudnoći i maloj Maji, drugi put ;)

Sad ĆAO!

Moja draga mama i ja!