Pre nekoliko dana, u autobusu GSP-a desila mi se krajnje apsurdna situacija. Podigla sam sa sedišta svoju sedmogodišnju ćerku kako bi mogla da sedne jedna starica. Na sledećoj stanici, ušla je majka sa ćerkom otprilike istog uzrasta, i podigla tu staricu kako bi selo njeno dete.

Nema boljeg primera za zbrku koja vlada u današnjem sistemu vrednosti i načinu vaspitavanja. Zaista, ko ima predost? Verovatno bi u nekoj anketi  mišljenja bila podeljena.  Moje je jasno  - detetu od sedam godina, zdravom, pravom i prepunom energije,osim u nekoj velikoj gužvi kada postoji opasnost da ga neko sruši ili pritisne, daleko je lakše da stoji nego nekom ko je star i iznemogao. Uostalom, koliko starica koje znate kad izađu iz autobusa veselo odskakuću u park i tamo satima jurcaju i igraju se, sve dok ih članovi porodice na jedvite jade ne poteraju na spavanje, sve čudeći se kako se nikada ne umore? 

Način na koji se doživljava dete neprestano se menjao kroz istoriju. U nekim epohama, uzrast od sedam godina smatrao se prekretnicom, dobom kada se ulazi u svet odraslih. U vremenima koja su bila surovija i teža za opstanak, sa sedam godina je čak počinjalo da se radi. U nekadašnjoj Srbiji, dete od sedam godina imalo je već popriličan staž u obavljanju nebrojenih poslova, od celodnevnog čuvanja domaćih životinja u samoći, po raznim vrletima i gudurama, do napornih poljskih radova i ništa lakših kućnih poslova. Da ne govorimo o svakodnevnom kilometarskom pešačenju do škole kroz kiše i snegove, u odnosu na koje bi vožnja „na jednoj nozi“ u prepunom autobusu GSP-a delovala kao boravak u banji.

Naravno, ne  mislim da je sedam godina pravo vreme da dete postane odrastao čovek i počne da rmbači, niti da ga zatrpaju kućnim poslovima (bar ne previše), ali mislim da smo definitivno otišli predaleko na suprotnu stranu. Danas, u nekim zemljama je strogo zabranjeno ostaviti samo kod kuće dete mlađe od 14 godina, a u (stranim) medijima se pojavljuju priče o problemu koji učitelji imaju sa decom koja polaze u prvi razred u pelenama!!! Sva sreća, kod nas još nije dotle došlo, što ne znači da neće - na beogradskim ulicama sve češće možete videti roditelje kako u kolicima guraju decu toliko veliku, da bi ova još malo pa mogla svoje roditelje da nose u naručju, a da im čak ni cucla ne ispadne iz usta od napora. U vrtiću sam hiljadu puta prisustvovala situaciji da dete u predškolskoj grupi oblače i obuvaju, dok ono bespomoćno sedi jer ne ume samo ni da pronađe rukav na jakni, a kamoli da veže pertle.  

Pitam se, dali će se ona majka sa početka priče setiti svoga postupka kada jednog dana, stara, iznemogla i sa dušom u nosu bude stajala i gledala kako neki novi klinci, zdravi, pravi i puni energije, uživaju baškareći se po sedištima, da se „jadna“ ne muče stojeći. Ili će možda samo uzdisati, glasno coktati i pitati se kuda je otišao ovaj svet?