- Deca najbolje uče kroz primer, odnosno gledajući ponašanje svojih roditelja. Zato je najbolje da se ponašate onako kako želite da se vaše dete ponaša.
- Karakter i ličnost se grade odmalena, zato ne zaboravite da naučite mališane ovim moćnim životnim lekcijama.
Roditelji imaju jednu veoma zahtevnu, odgovornu i tešku, ali i lepu ulogu - da svoju decu vaspitaju najbolje što umeju. Toliko je stvari koje mame i tate kroz život nauče svoje naslednike, što svesno, što onako usput, dok se deca na njih jednostavno ugledaju. Ako želite da vaše dete izraste u jednu dobru, pouzdanu i odgovornu osobu, donosimo vam šest najmoćnjih stvari kojima treba da ih naučite, i to najbolje svojim primerom.
1. Izvinite se kada pogrešite
Ranijim generacijama je bilo nezamislivo da se roditelji izvinjavaju deci, i dok se situacija danas značajno promenila, ipak majkama i očevima ni danas nije lako da svojim naslednicima kažu: "Izvni, pogrešila sam" ili "Izvini, preterala sam". Izvinjavanje detetu zahteva trenutno "odustajanje" od autoriteta roditeljske uloge – onog koji zna, koji odlučuje, koji ne mora da se pravda – i priznavanje da ste nešto pogrešili. Da ste bili nepravedni, ili preoštri, ili ste jednostavno imali loš dan i iskalili se na pogrešnoj osobi.
Većina roditelja zna da je to ispravna stvar. Mnogo manje njih to zapravo radi dosledno. Zato što se čini kao da to potkopava njihov autoritet.
Ali, ono što zapravo radi je suprotno. Roditelj koji se izvinjava modelira tri stvari odjednom: da se greške mogu preživeti, da veze mogu da podnesu iskrenost i da pogrešiti ne zahteva braniti se do iznemoglosti. Dete koje to posmatra uči da odgovornost nije slabost. To zatim unosi u prijateljstva, u posao, u svoje eventualne veze. Ono zna kako da se vrati i izvini jer je gledalo nekoga koga poštuje kako to radi, dosledno, celog detinjstva.
Imajte na umu da roditelj koji se nikada ne izvinjava takođe nešto modelira svojim ponašanjem - da osoba na "poziciji moći" odnosno sa više autoriteta ne mora da se izvini.
2. Dozvolite deci da vas vide uplašene i uradite to uprkos strahu
Deci je potrebno da vide odrasle kako se plaše. Ne paralizovane strahom - samo da se istinski plaše nečega i da to ipak rade. Dovoljno je da dete vidi da imate tremu, strah, nervozu zbog prezentacije na poslu, zbog teškog razgovora koji izbegavate, zbog neke stvari za koju niste sigurni da možete da je uradite, ali odlučite da pokušate...
Ono što deca upijaju kada ovo vide nije sam strah. To je odnos između straha i akcije. Da strah ne znači odustajanje. Da možete nešto snažno da osetite, a ipak da prođete kroz to. Da ljudi kojima se najviše dive nisu hrabri zato što se ne plaše - hrabri su zato što rade baš to čega se plaše.
3. Govorite o ljudima kako biste voleli da drugi govore o vama
Deca slušaju kada mislite da ne slušaju. U autu. Za trpezarijskim stolom. Kada ste na telefonu u susednoj sobi. Upijaju sve – uključujući i to kako govorite o komšiji, kolegi, članu porodice koji nije tu.
Ono što uče nije samo rečnik. Uče kako izgleda razgovarati o ljudima. Da li ste ljubazni prema ljudima koji nisu prisutni ili ih razdvajate. Da li možete da se ne slažete sa nekim, a da i dalje govorite o njima sa osnovnim dostojanstvom. Da li su tračevi i kritike način na koji odrasli govore jedni o drugima.
Roditelj koji pazi kako govori o odsutnim ljudima modelira nešto što se pojavljuje svuda u društvenom životu deteta. U načinu na koji govore o prijateljima koji nisu u blizini. U tome da li se pridružuju kada su drugi okrutni.
4. Ne pretvarajte se da ste shvatili sve o životu
Roditelji vrlo često svoja promišljanja o nečemu, svoje sumnje, donošenje odluka, ostavljaju "iza kulisa", odnosno ne govore o tome pred decom, nego detetu eventualno saopšte neku odluku. Time mame i tate žele da svojim naslednicima pošalju poruku da oni drže sve pod kontrolom.
Ali deca treba da vide proces, ne samo ishod. Treba da gledaju roditelja kako sedi sa problemom – da ga izgovore naglas, razmotre opcije, priznaju da nisu sigurni, zaustave se negde, a zatim se prilagode kada ne funkcioniše. Tako izgleda pravi život odraslih. A dete koje to nikada ne vidi nema model za kasnije snalaženje u sopstvenoj neizvesnosti.
Kada roditelj kaže "Još ne znam, daj mi malo vremena da razmislim o tome" ili "Pogrešio sam u načinu na koji sam to rešio", on uči svoje dete nečemu korisnijem od bilo kog konkretnog odgovora. Uči ga da je neznanje normalan deo shvatanja stvari. Ta neizvesnost ne znači nesposobnost. Da proces razmišljanja o nečemu ima vrednost, a ne samo zaključak.
5. Ne govorite loše o sebi pred decom
Ovo je lako potceniti jer deluje bezopasno. Negativni komentari o vašem izgledu, vašoj inteligenciji, vašoj sposobnosti da radite neke stvari... "Baš sam glup/a", "Izgledam užasno", "Ne mogu ništa da uradim kako treba"... To su samo neke od rečenica koje roditelji često kažu onako usputno, možda čak nisu ni svesni pravog značenja ovih reči koje izgovraju u trenutku. Ali deca čuju te komentare i arhiviraju ih. Ne nužno o vama - o kategoriji osobe koju im predstavljate. Ako osoba koju najviše vole i dive joj se na taj način govori o sebi, to mora da je onda dobar način za samoprocenu. I onda i oni uče da tako procenjuju sebe i svoj život.
Istraživanje psihologa Kristin Nef, čiji je rad o samosaosećanju objavljen u časopisu "Ljudski razvoj", otkrilo je da način na koji ljudi razgovaraju sa sobom - njihov unutrašnji ton, da li sebi pružaju istu ljubaznost koju bi pružili prijatelju - jedan je od najznačajnijih prediktora psihološkog blagostanja. Roditelji su prvi model koji deca imaju za taj unutrašnji glas. Ono što čuju postaje obrazac. Roditelj koji govori o sebi sa osnovnom ljubaznošću, čak i nesavršeno, daje svom detetu početnu tačku za to kako da razgovara i sa samim sobom.
6. Imajte život i van roditeljstva - i ne krijte ga
Ljude ponekad iznenadi ovakav savet, ali roditelj koji nema identitet izvan svoje dece ne pokazuje naslednicima dobar primer, već im pokazuje kako da izgube svoj identitet. A deca, koja će jednog dana postati ljudi koji treba da izgrade svoje živote, posmatraju.
Kada roditelj ima interesovanja koje štiti, prijateljstva koja održava, posao koji mu je važan, stvari koje radi samo zato što želi – i kada se ne krije niti izvinjava ni za šta od toga – pokazuje svom detetu kako izgleda cela osoba. Da je roditeljstvo nešto što je deo vas, a ne sve što jeste.
Dete koje odrasta gledajući roditelja sa istinskim životom koje ne uključuje samo roditeljstvo uči nešto važno o odnosima uopšte. Da ljubav ne zahteva da izbrišete sebe kao osobu. Da je ljudima kojima je stalo do vas dozvoljeno da brinu i o sebi. Da imati potrebe i interesovanja i odvojen unutrašnji život može da ide rame uz rame sa tim da budete podrška drugima kada je potrebno.
To dete odrasta i gradi svoje odnose drugačije. Ono zna kako izgleda kada dvoje ljudi budu potpuno svoji, a ipak duboko povezani. Zato što su to godinama posmatrali, izbliza.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili fotografija/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.
U foto-galeriji pogledajte i najlepše citate Duška Radovića o odrastanju:
BONUS VIDEO: