Kako dete odrasta, roditelji postepeno na njega prenose deo odgovornosti u funkciji njegove zaštite. Kada dete ima, recimo, 14 godina, roditelj će verovatnije pitati: „Da li ti treba moja pomoć ili ćeš to sam da rešiš, šta misliš?“ Ako je odgovor „sam ću”, roditelj nastavlja da drži situaciju pod kontrolom i pita kako je prošao razgovor, do čega su došli i da li je potrebna pomoć. I neko vreme pažljivo posmatra ponašanje deteta da bi se uverio da je zaista teška situacija rešena, kako navodi Gestalt club portal.

Dakle, od ranih dana dete uči da:

1. Ako sam uvređen, potrebna mi je zaštita.

2. Postoje situacije u kojima mi je potrebna pomoć druge osobe da me zaštiti. I moram to tražiti.

3. Postoje situacije u kojima sam i sam u stanju da se odbranim.

Tako se postepeno formiraju granice ličnosti kada dete oseti da želi nešto da uradi ili već radi nešto što mu ne odgovara, a zna da priča o tome, odbije što mu ne prija, brani granicu itd.

Reći ću tati!

U idealnom slučaju, tata je društveni zaštitnik. On uči dete kako da komunicira sa svetom, kako da se ponaša u različitim situacijama. Ume da bude čvrst, postavlja granicu dozvoljenog, a dete pritom ne sumnja da je tata u suštini „ uvek tu za mene“.

Mama je instinktivni zaštitnik. Ona žuri da zaštiti svoje dete, osiguravajući mu opstanak. Od takve majke se može čuti: „Za tebe ću uraditi sve“, što budi instinktivnu agresiju da zaštiti svoje dete. Ovo duboko znanje daje osobi osećaj podrške u odraslom dobu. Dete raste, odvaja se od roditelja, ali zna da me „mama čuva“. U početku ga bukvalno pazi na igralištu. Zatim „pazi“ na suptilnom nivou, održavajući kontakt.

A tata je uvek tu kada ti treba

Ovo je dobra opcija. Svako bi voleo da ima takvog tatu. Ali, nažalost, nemaju ga svi, tako da postoje i druge opcije za razvoj događaja. Kada je tata odsutan (čak i fizički prisutan), a mama je uvek zauzeta, dete ostaje samo sa svojim poteškoćama. A ako se usudi da kaže mami da neko u školi nekoga vređa/gura/udari, a mama i ne podrži dete ili posumnja u njegovu adekvatnost, to može imati vrlo poguban uticaj na dete.

U ovom trenutku, tlo nestaje ispod nogu deteta. Nema osećaj da iza njega stoji veliki i snažan roditelj koji je „ uvek tu za mene“. Ovo je rodno mesto straha, krivice (stvaram probleme svojoj majci), stida (jer nešto nije u redu sa mnom).

Kada odraste u ženu ovo može biti posledica: razvoj osobe koja svima prija: radiće vikendom, brinuće o celom domaćinstvu, biće fleksibilna i uvek pomalo uplašena, kriva i stidljiva;

Takođe, moguće je da dečak shvatajući da svet nije bezbedan i da nema gde da očekuje zaštitu, bira strategiju „napad je najbolja odbrana“. Pojavljujući se u novoj grupi, takvo dete (ili odrasla osoba) će odmah uplašiti ljude, za svaki slučaj, tako da drže distancu.

(Yumama/J.D.)

BONUS VIDEO

Kako spavaju deca u Austriji TikTok/ kaitlinklimmer