Mnogi roditelji veruju da su uradili sve što treba ako svakog dana sede pored deteta dok radi domaći zadatak, proveravaju sveske, pakuju mu školsku torbu i ispituju ga šta je naučilo. Međutim, psiholog Mihail Labkovski smatra da ovakav pristup može da napravi više štete nego koristi, jer dete tako ne uči da bude samostalno i odgovorno za svoje obaveze.
Prema njegovom mišljenju, roditeljska uloga nije da kontroliše svaki korak deteta, već da mu bude podrška kada mu je potrebna. Ako je dete pred polazak u školu procenjeno kao sposobno za školovanje i ako su njegov mentalni i socijalni razvoj primereni uzrastu, onda se kasniji problemi u učenju ne mogu automatski pripisati detetu.
„Zašto je dete koje je sposobno da uči dobijalo loše ocene?“ – upravo je to pitanje koje, prema Labkovskom, roditelji treba da postave školi i nastavnicima.
Pomozite samo kada dete traži pomoć
Labkovski ne smatra da roditelji treba potpuno da se povuku. Naprotiv, detetu možete pomoći kada vas pita, ali pomoć treba da bude promišljena i ograničena. Umesto da mu odmah kažete rešenje, bolje je da mu postavite pitanje koje će ga navesti da samo dođe do odgovora. Na taj način dete razvija sposobnost razmišljanja i rešavanja problema, umesto da čeka da roditelj uradi zadatak umesto njega.
„Ne proveravajte domaći, ne pakujte im školsku torbu, ne terajte ih da prepričavaju pasus“, savetuje Labkovski, naglašavajući da dete mora da nauči da samo vodi računa o svojim školskim obavezama.
U galeriji ispod pogledajte kako izgledaju školske užine širom sveta!
Roditelji često preuzmu posao koji pripada školi
Psiholog se osvrće i na situacije u kojima nastavnici roditeljima poručuju da je gradivo toliko zahtevno da dete ne može da ga savlada bez njihove pomoći. Prema njegovom stavu, roditelj ne bi trebalo da postane drugi nastavnik kod kuće. Ako dete ima teškoće sa gradivom, potrebno je utvrditi zašto do njih dolazi i kako škola može da mu pomogne.
Labkovski slikovito opisuje situaciju u kojoj roditelj obeća nastavniku da će svakodnevno raditi sa detetom, a zatim, kada rezultati izostanu, kaže da sa detetom „sedi od jutra do mraka“. Time se, smatra on, odgovornost prebacuje na roditelja, dok bi nastavnik zapravo trebalo da preuzme svoj deo posla.
Cilj nije dete koje sve radi savršeno, već dete koje ume samo
Posebno je zanimljiv njegov stav o odličnim učenicima. Labkovski tvrdi da tokom dugogodišnjeg rada u školi nije često sretao decu koja su bila prirodno izuzetna u svim školskim obavezama. On navodi primer učenika koji je, kako opisuje, bez velikog napora postizao odlične rezultate i imao izuzetne sposobnosti, uključujući znanje više jezika.
Nasuprot tome, smatra da među odličnim učenicima ima mnogo anksioznih perfekcionista. Takva deca mogu da razviju uverenje da će biti voljena i prihvaćena samo ako imaju dobre ocene i ako ispunjavaju očekivanja roditelja.
Upravo zato, poruka koju Labkovski šalje roditeljima nije da treba da budu nezainteresovani za školu, već da moraju da naprave razliku između podrške i kontrole. Detetu je potrebno pokazati da je njegova škola njegova odgovornost. Roditelj može da pomogne, objasni, ohrabri i sasluša, ali ne treba da preuzima njegove obaveze.
Jer cilj obrazovanja nije da dete nauči da uvek ima roditelja pored sebe kada naiđe na težak zadatak, već da vremenom nauči da samo pronađe rešenje.
BONUS VIDEO: