Moje prvo iskustvo. Loše, naravno, zašto bi bilo drugačije?

Ne znaš ništa. Odeš, a ni ne znaš da li te porađaju ili ne. Uzmu ti telefon, smeste u boks, upale indukciju, i tu kreće šou.

Moj muž, kao ni moji najbliži, za tih 10 sati, možda malo više, ne znaju da li sam mrtva ili ziva. Moja trudnoća je prošla okej, hvala Bogu. Iznela sam je muški, uz saginjanje, obavavljajući sve poslove kao da ne nosim u stomaku moju malu bebicu. Termin prošao, ctg miran. Ni na vidiku da mi kreću bolovi. Sluzni čep ispao i na tome je sve ostalo.

Doktor u Domu zdravlja me pita, nameravajući da mi da uput za bolnicu, u koju bih želela da odem. Višegradska ili Front? Pitam koja razlika, odgovori Isto ti je. Sve mi je bilo jasno.

Izabrah Višegradsku i, naravno, pogreših.

Stigla sam tamo, pregledali me, sve je u redu. Idemo, klistiranje i u boks. Ležim, pali se indukcija. Čekamo bolove, kontrakcije, ali sam se sporo otvarala. Prikovana sam bila za krevet. Posle 7h kreću bolovi, vrištala sam na sav glas. Nikoga ne zanima. Kad sam na kraju zvala upomoć, doktor pita je li krenulo. Odgovorila sam potvrdno iako nisam znala, samo sam želela da neko dođe.

Porodih se ja u par napona, moja devojčica nikad lepša. Odmah je otvorila oci i pogledala me. Ali tu nije kraj. Naravno, sekli su me i kreće ušivanje naživo. Pokušavala sam da se ne cimam, računam izdržaću i to. Posle sam na konju. Međutim ne.

Nisu me lepo ušili, ništa im nije bilo sterilno. U konce se uvukla bakterija, haos mi napravila. Bebi frendli naravno, ja u bolovima. Nikad neću zaboraviti - donose mi je sutradan, a ja ne mogu da ustanem. Dve žene iz sobe, koje su se porodile pre mene, dižu me iz kreveta, smeštaju na stolicu i u naručje mi daju nju da je podojim. I tako 5 dana, koliko sam ostala, ja nisam mogla ni da hodam, ni da ležim od bolova. Nikoga to nije zanimalo. "Nije to ništa." Reakcija na konce, kažu.

Doktor me pustio uz otpusnu listu da mi nije ništa.

Rana se nadula, a ja ne mogu bebu da držim u rukama, a moram o njoj da se brinem. Dolazim kući i te noći kreće temperatura zbog rane. Lek mi nije pomogao što su mi prepisali.

Sama sam bila u svemu, pomoć nisam imala. Moja beba, rana i ja. Lecila sam se 3 meseca i jedva sam se oporavila. Ušivanje, naravno, nije uspelo, konci su popucali jer su me terali da sedim u bolnici. Možete da zamislite na šta to liči dole sad i plus, na to sve, granulomi oko rane. Na rani i unutra. Naravno, nisu se povukli, doktori kažu nije to ništa. 

Šta žene sve prežive i posle nama lako. Lako roditi. Niko ne zna sa čime se mi sve žene nosimo, koliko trpimo, sve samo da bismo donele nešto najlepše na svetu.

Pročitajte i...