Ovo je moja priča i nadam se da će pomoći svim mamama koje se bore za svoja čeda.

Porodila sam se 19. 1. i na svet donela zdravog dečaka, teškog 4 120 g i dugog 53 cm. Porodila sam se prirodno, bez epidurala, jer sam želela da izbegnem i najmanju mogućnost da naškodim bebi. Beba dobija infekciju (ni na otpustu nismo saznali šta je bilo u pitanju), tako da smo iz bolnice izašli 25. 01.

Iz bolnice sam izašla sa zapušenim nosom, bolom u krstima i preznojavanjem, ali sam sve to pripisivala pretoploj sobi u bolnici i porođaju. Međutim, beba dobija temperaturu 29. 01. Odvodimo ga kod pedijatra, gde dobija dijagnozu - upala uha.

Sledeće večeri ja gubim čulo mirisa i sve nam postaje jasno.

31. 01. odlazimo na pedijatriju, gde nas testiraju i gde saznajemo da smo pozitivni na covid. Tu kreće naša borba.

Milion pitanja u mojoj glavi, griža savesti da ga nisam sačuvala, razorili su me do dna. Svi koji me poznaju znaju koliko sam bila disciplinovana i da sam pre porođaja sva viđanja svela na minimum. Već tada sam znala da smo mogli samo da se inficiramo u porodilištu. Nažalost!

Moja beba dobija upalu desnog plućnog krila, saturacija pada i moramo da budemo prebačeni za Beograd. Slomljena sam. Sa ogromnim bolom u krstima, laktovima spuštenim do kolena, brinem o bebi uz natprirodne napore, samo da njemu bude dobro. Mazim ga i pevam mu stalno, a suze liju mi niz lice. Jedina rečenica koja izlazi iz mene je:" Bože, čuvaj mi Petra!" Satima i satima sam plakala. Strepnja i iščekivanje su bili jedino što znam.

U Beogradu beba dobija dijagnozu - upalu desnog plućnog krila. Stavljaju ga na kiseonik i prate saturaciju, otkucaje. Nikada neću zaboraviti njega sa svim tim cevčicama i kablovima. Nikada neću zaboraviti taj monitor koji sam morala da pratim 24 h. Nikada neću zaboraviti da sam bezbroj puta prestala da dišem kada bi monitor pokazao grešku i kada bih trčećim korakom dozivala sestre. A onda, u očaju i bolu tražila sam krivca.

Zašto se ovo dogodilo? Čijim nemarom je moja beba istrgnuta iz mog zagrljaja i priključena na aparate? Učinila sam sve da zaštitim svoje dete! Sve vreme sam privatno vodila trudnoću, želeci da budem u sigurnim rukama i da sve protekne ok. Tražila sam izveštaj epidemiologa koji je rekao da je bolnica sve uradila po protokolu. A ja pitam da li je po protokolu da se 8 trudnica porodi u jednom popodnevu, da se te iste trudnice stave u istu sobu, da u postporođajnoj sobi budemo zbijene kao sardine dok čekamo rezultate covid testa i da sve porodilje ručaju zajedno za istim stolom? Da li je to dovoljna zaštita za ovu epidemiju?

Ne, meni ništa ne moze da povrati dane provedene u bolnici. Ništa ne može da povrati bol mog sina koji je samo sa 12 dana starosti završio u bolnici. Ne, vi ne znate kako je kad treba sa nenormalnim bolom u krstima da presvučete bebu, a ne možete da ustanete, nego puzite do njegovog kreveca. Ne, vi ne znate kako je kad stojite po 6 sati i držite bebu u rukama koja je na kablovima i ne možete da mrdnete, samo levo/desno, a pritom krvarite, a noge su vam otečene od stajanja. Ne, vi ne znate koji bol je osetila majka kojoj je dete životno ugrozeno. Ne, vi ne znate koliko je snage potrebno da ustanete kada mislite da je kraj i da verujete kada je izgubljeno sve u šta ste verovali. Ne, vi ne znate kako je teško održati mleko, jer beba ne sme da doji, da se ne zamara, a svaka kap mleka za njega je lek. Ne, vi ne znate i ne daj Bože da saznate!

Ne, nisam ja nikakav heroj, ja sam samo kao i sve druge mame. Moj Petar je heroj. On, koji je sa 12 dana života pobedio covid i pokazao svima kako se bori. On, koji je nevin dospeo na mesto na koje nikad nije trebao da dospe. Njegove suze i njegov bol nikada neću zaboraviti.

Svaki dan je bio pakao, bez kraja. Nalazila sam snagu u njemu, njegovim očima i u očima ćerke koja me je kod kuce strpljivo čekala. Nju ne pominjem jer ni sad ne mogu.

Petar je pobedio covid. Posle 18 dana provedenih u bolnici došli smo kući. Zdravi, što je najbitnije. Sve je prošlo, svako bi rekao, ali u meni još uvek sve traje i trajaće. Ne mogu da zaboravim... Srećom, u meni ima beskonačno ljubavi kojom bojimo svaki novi dan. Srećom, Petar se ničeg neće sećati.

Ovom svojom pričom želim samo da dam podršku mamama koje prolaze kroz isto ili slično. želim samo da skrenem pažnju da porodilišta moraju da budu sigurna mesta. Mesta gde će naša deca biti sigurna. Mesta gde ćemo se mi kao majke osećati sigurno. Mesta gde nas niko neće vređati, ponižavati, ugrožavati. Jer porodilište je mesto gde se rađaju novi životi i učinimo sve da njihovi prvi dani budu najlepši. 

Mama Verica

Pročitajte i...

'Dve trudnoće, dva porođaja i potpuno različita iskustva': Priča mame Teodore