Pozdrav svim mamama. 

Želela bih da prenesem iskustvo mog trećeg porođaja iz Višegradske. Iako sam se već tamo drugi put porađala, iz predstrožnosti sam bila primljena sedam dana pred porođaj jer je naša mala lepotica bila okrenuta karlično. Imala sam divne cimerke na odeljenju i još ljubaznije sestre koje su nas stalno i sa osmehom obilazile. Svakog dana smo išle na CTG, sa gomilom pitanja. Meni je jedino bilo važno da ne odem na hitan carski rez, kao prošli put, jer sam želela prirodni porođaj. Kad sam pitala da li je to moguće, uz karlično postavljenu bebu, ljubazni dr Ivan sa kontrole fertiliteta je odgovorio da će se oni potruditi da bude izvodljivo. Na poslednjoj kontroli je doktor rekao kako je beba "skladna" i da će pokušati prirodno. Bila sam presrećna.

Uveče, 29. septembra, meni puca vodenjak...  Uplašena jer je noć i, Bože moj, brzinsko tuširanje i priprema, uspevam samo mojoj mami da pustim sms da me vode u porodilište. U pola jedan ujutru, 30. septembra, ja sam već tamo.

Priključuju me na CTG da prate bebine tonove jer je karlično postavljena. Kako sam negativna krvna grupa, sto puta me pitaju za gomilu nalaza koje sam ja uredno donela (pitam se da li uopšte pročitaju kad 100 puta pitaju jedno te isto). Ponadala sam se da će otvaranje brže ići, ali, avaj, princeza ne žuri. Negde oko 8 ujutru, dolazi načelnica porodilišta gde joj govore da sam ja to jutro bila predviđena za indukciju. Međutim, ona me ne priključuje na istu i ostavlja me da se otvaram sama. Prolaze minuti, sati... gomila pregleda da vide koliko sam se otvorila. Tek šest centimetara za 10 sati u porodilištu. Ja već iscrpljena, gladna, žedna, neispavana, molim da mi priključe indukciju, ali ništa. Oko 12 dolazi opet načelnica pregleda me i govori kako je beba u nezavidnom položaju, sva u mekonijumu, i da mi hitno daju indukciju. Sjatilo se njih 10 odjednom. Počinju strašni bolovi, kreću naponi, ali kako je ona poprečno, teže će da izađe. Vrištim iz sveg glasa, dok babica vrišti na mene da ćutim i da tu energiju vrištanja prenesem na guranje. Trudim se, ali džabe... Malena je zapela i ja već plačem izmorena. Bukvalno mi je razapela kožu, osećam svaki mali pokret. Posle 56 minuta izlazi moje sunce, doduše obavijena mekonijumom, ali za mene najslađa na svetu. Crna kosica, krupne oči, teška 3.680 grama i duga 52cm. Preponosna što se rodila! Moje sve!

Posle porođaja su me preneli na odoljenje. Samo zameram što nismo imali grejanje u sobi i što nisu imali posteljinu da mi promene. Ali eto, nas dve smo to sve izdržale i sad se volimo najviše na svetu.

Mama tromesečne Dunje

Pozivamo vas da kroz ovu rubriku prenesete svoja iskustva iz perioda trudnoće, sa porođaja, prvih dana sa bebom, kao i iskustva u odgajanju i vaspitanju dece. Vaša iskustva mogu biti dragocena drugim ženama, a pored toga što ćete pomoći jedna drugoj, verujemo i da ćete uživati u pričama trudnica i mama koje žive u drugim zemljama.

Pošaljite nam svoju priču, fotografiju - ukoliko želite (maksimalna veličina fotografije 200Kb) i osnovne podatke (ime i prezime, adresu, godine i e-mail adresu) na e-mail: iskustva@yumama.com.