Žene se plaše prevremenog porođaja, prirodnog porođaja sa karlično okrenutom bebom, prebrzog porođaja, a ja sam nekako uspela da ubodem baš "all inclusive".

No, da krenem od početka. Uspela sam da začnem veoma brzo nakon što smo moj suprug i ja odlučili da će naša sreća biti potpuna uz trećeg člana naše male porodice.

Trudnoća je bila uredna, ja veoma aktivna - radila sam do 6. meseca (možda ne bih ni tada prestala da me nisu svi ubeđivali), termin je bio oko 1. decembra - plus, minus (zbog neredovnih ciklusa nismo znali precizan verovatni termin), svi smo "pucali" od sreće. Svi pregledi su prošli sjajno, trudnoću su mi vodila dva fenomenalna lekara u koje imam potpuno poverenje. Nikad se nisam osećala bolje, ni fizički, ni psihički. Po ceo dan ponosno sam gledala u svoj stomak, tražila što uže trudničke stvari, da slučajno nekome ne promakne činjenica da je naša beba na putu. Negde oko 31/32 nedelje primetila sam sluz i sukrvicu. Hitno sam otišla u porodilište, sve je bilo u najboljem redu. Utrogestan i mirovanje. Krvarenje se pojačalo, posumnjala sam na sluzavi čep, ali pregled i CTG su ponovo pokazali da porođaj nije u najavi i da je to možda neko staro krvarenje. Da ne zaboravim, od neke 25. nedelje beba je bila okrenuta karlično i trebalo je zakazati carski rez ukoliko se ne okrene, jer sam prvorotka i to prvorotka od 49 kg pre trudnoće, pa doktor nije uzimao u obzir prirodni porođaj.

Sedam nedelja pre termina ustala sam pred jutro da odem do toaleta, osetila sam blagi "udarac" i poplavu pod nogama. Filmsko pucanje vodenjaka! Presvukla sam se 12037 puta, lilo je kao iz kabla. Sreća, pa mi je torba bila spakovana, a muž još uvek kod kuće, pa smo istog trena krenuli u porodilište.

“Slušajte me sad pažljivo: ovo što nam sada stiže se zove nedonošče, šaljemo Vas za Beograd jer će beba tamo imati bolje šanse. Sanitet će Vas odvesti tamo, zatvoreni ste skroz, CTG ne registruje kontrakcije, dajem Vam uput za hitan carski rez”, objašnjava mi moj lekar, a ja ne znam šta da kažem od šoka. Plačem, blebećem, zovem muža, mamu, tatu, čavrljam o glupostima, samo da umirim i njih i sebe. 

Oko sat vremena je bilo potrebno da sanitet u punoj brzini, pod rotacijom, dođe do Kliničkog centra u Beogradu.

Čim su me ubacili u kombi, bolovi se javljaju u punoj snazi. Grizem jezik i zabadam nokte u dlanove, ali ne želim da kažem koliko boli, jer kontrakije tek kreću, a ako ne mogu da izdržim početne, šta će biti kasnije.

Ćutim i trpim, znam da stižemo u porodilište, čeka me carski, beba je i dalje karlično okrenuta, neonatologija je dobra, sve će biti okej.

Stižemo u Višegradsku, sledi još jedan pregled, a zatim reči od kojih sam pretrnula:

"Beba ima oko 1.520 grama, karlično je okrenuta, žena je 8/9 prstiju otvorena, hitno u salu".

U 12 sati smo stigli u porodilište, u 12:25 je rođena moja mrvica, karlično, prirodno, prevremeno.

Rođena je sa 2kg, u lošem stanju, ali živa! Kada su mi je pokazali, bila je veličine malo veće lutke, sva modra i tiha, moje prvo pitanje je bilo: da li je živa?

Ni traga od one radosti i olakšanja koje bi trebalo da osetiš kada na svet doneseš novi život. Samo strah, bol, nemoć i osećaj stida, kao da si izdao sopstveno dete jer nisi mogao da izdržiš do kraja.

Epiziotomiju, ušivanje i reviziju nisam ni osetila od šoka i otupelosti. Nikada se nisam osećala tako prazno i usamljeno.

Prvi put sam je uzela u ruke nakon 15 dana, kada su je iz inkubatora prebacili u krevet na poluintenzivnoj nezi. Prošla je, za to vreme, nesamostalno disanje, plućnu infekciju, hranjenje sondom. Ručice i nožice su bile mršave i mlitave, modre od uboda iglom. Žgoljava i tako tiha i mirna, a nama najsavršenija na svetu.

Dani koji su usledili nakon njenog rođenja zavisili su od onoga šta će nam u 13h reći neonatolog: stanje je trenutno stabilno ili stanje se pogoršalo.

Kući je došla sa dve ciste na mozgu, retinopatijom i 2180 grama. Srećnijeg dana u životu nije bilo. Mešali su se strah, strepnja, sreća. 

Ona je sada velika i zdrava devojčica od skoro godinu dana. Lepa je kao anđeo, pametna i nestašna, vrlo napredna i hrabra.

Bol od porođaja i rane su prošle već nakon par dana, ali bol zbog načina na koji je ona započela život još uvek nije. Još uvek mislim o tome svake noći i u mislima joj se beskrajno izvinjavam što nisam mogla da je bolje čuvam. 

Iskupljujem joj se iz dana u dan beskrajnom ljubavlju i zahvaljujem se svake sekunde što je baš naša, što je tako hrabra i snažna, samo i jedino naša.

Mama Jelena (28 godina)

Pozivamo vas da kroz ovu rubriku prenesete svoja iskustva iz perioda trudnoće, sa porođaja, prvih dana sa bebom, kao i iskustva u odgajanju i vaspitanju dece. Vaša iskustva mogu biti dragocena drugim ženama, a pored toga što ćete pomoći jedna drugoj, verujemo i da ćete uživati u pričama trudnica i mama koje žive u drugim zemljama.

Pošaljite nam svoju priču, fotografiju - ukoliko želite (maksimalna veličina fotografije 200Kb) i osnovne podatke (ime i prezime, adresu, godine i e-mail adresu) na e-mail: iskustva@yumama.com.