Dragi moji,

u vreme kada su novine obasute mračnim pričama iz srpskih porodilišta, raduje me da mogu sa vama da podelim svoje predivno iskustvo iz čačanskog porodilišta.

Po zanimanju sam novinar i dosta sam pratila medicinske teme. Bila sam i autor emisije o zdravlju na Regionalnoj televiziji pa sam na porođaj otišla prilično "potkovana" znanjem o tome šta me čeka. Naravno, možete i pretpostaviti da sam očekivala - bol, strah od nepoznatog, bol, neljubazno osoblje, pa ipak...

Tog trećeg februara u pola dvanaest uveče mi je pukao vodenjak. Pokušavajući da ne paničim, zajedno sa suprugom sam otišla u porodilište. Prijem, klizma, smeštaj u pretporođajnu sobu i priključivanje CTG-a, sve vreme bez bolova i kontrakcija.

Preljubazne sestre i dežurna doktorka Dragana čine da imam osećaj da je sve u redu i da nema mesta brizi...

Oko sedam je došao divni doktor Radoš koji mi je i vodio trudnoću i priključuje mi indukciju. Ne otvaram se i pada odluka da moram na carski rez. Ako vam kažem da je najneprijatnije bilo uvođenje katetera, ne znam da li biste mi verovali. Uglavnom, sjajna anesteziološkinja dr Snežana, dr Zoran i moj dobri, nežni, stručni, odgovorni, plemeniti i nasmejani dr Radoš su me uz pomoć spinalne anestezije porodili u 9.42.

Ljubav mog života, moja Ines, čekana osam godina, bila je u mom naručju. Teška 3.600 grama i dugačka 51 cm.

Oporavak je trajao kratko. Brzo smo izašle kući da se kupamo u neizmernoj ljubavi koja nas je zapljusnula. 

Hvala svom osoblju čačanskog porodilišta na jedinstvenom iskustvu.

Vaša Jelena Knežević