Studija je pokazala da nije presudno da li očevi žive s decom, već da njihov kontakt bude redovan i strukturisan i da tate budu aktivno uključene u vaspitanje.

Kad se uporede s decom čiji su očevi mahom bili odsutni tokom ranog i srednjeg detinjstva, sinovi i kćeri aktivnih očeva imali su manje problema u ponašanju a bolje razvijene intelektualne sposobnosti. Isti rezultati su dobijeni nezavisno od socioekonomskog statusa porodica.

Rezultati ovog dugoročnog istraživanja objavljeni su krajem avgusta 2011. godine u Kanadskom časopisu bihejvioralne nauke, a istraživači su pratili decu na uzrastu od tri do pet godina, a zatim ponovo procenjivali njihove osobine na uzrastu od devet do trinaest godina. Studija se izvodi na univerzitetu Konkordija i deo je velikog medjugeneracijskog istraživanja koje se sprovodi još od 1976. godine.

– Naročite probleme u ponašanju utvrdili smo kod devojčica čiji očevi nisu učestvovali u vaspitanju – kaže Erin Ponje, članica istraživačkog tima. Prema rečima dr Lize Sorbin, koautorke istraživanja, ovi rezultati nipošto ne umanjuju značaj majki i drugih vaspitnih figura u detetovom životu. Međutim, oni upućuju na potrebu za jačim naglašavanjem očeve uloge i češćim korišćenjem očevog “porodiljskog” odsustva, bolovanja radi nege deteta i redovnim i strukturisanim kontaktom ukoliko otac ne živi u istom domaćinstvu s detetom.