Poni je vukao kolica

Po zanimanju pejzažni arhitekta, Kent je bio vrlo poznat i cenjen stručnjak u svoje vreme. Na molbu lokalnog plemića da njegovoj deci napravi neku originalnu igračku na točkovima, ovaj čovek je ujedno napravio i veliki korak u istoriji industrije proizvoda za decu. Deo kolica u kome su deca sedela, bio je veoma komotan, napravljen kao korpa u obliku školjke. Točkovi vozila su bili ogromni, a ono se kretalo tako što su ga vukle životinje - koza ili poni. Naravno, ovo mini zaprežno vozilo, koje je bilo bogato ukrašeno, za tren je doživelo ogroman uspeh u krugu lokalnih bogataša. Svi su želeli da ga imaju.

Male, kitnjaste kočije

Već do 1840. godine, kolica su bila stvar prestiža. Sasvim pouzdano se zna da je kraljica Viktorija posedovala tri primerka. Iako su ovi modeli bili veoma glomazni i relativno nesigurni, bili su u modi. Ukoliko su ljudi želeli da budu deo visokog društva, morali su da imaju tu napravu. Stvorena zbog ljudi koji su živeli da bi uživali, kolica su i stilizovana u takvom, aristokratskom duhu - glamurozno, sa primesama kiča, više za razonodu nego za ozbiljnu upotrebu.

Kolica su pravljena od drveta ili drugih prirodnih materijala, dovoljno savitljivih za «pletenje». Sa savremene tačke gledišta, ta kolica su bila pravo umetničko delo, koje bi u današnjem vremenu brzog življenja jedino moglo da bude u muzeju. Modeli su uglavnom bili autentični i dobijali imena prema plemićkim titulama i dinastijama: Princeza, Vojvotkinja, Balmoral, Vindzor.

Od trenutka kada su napravljena, pa sve do 1848. godine, plemićka kolica su bila zaprežno vozilo. Pojavom drugog dizajnera, to se skroz promenilo.  

Teško prihvaćene ručke

Amerikanac Čarls Burton je došao na ideju da na kolicima ugradi ručke - za guranje kolica, i tako im obezbedi ozbiljniju svrhu. Ideja je bila da se besposlenim roditeljima omogući da lično i ručno prevoze svoju decu. Međutim, njegov patent je bio odbijen u Americi, tako da je Burton svoj pronalazak počeo da nudi na engleskoj teritoriji, kraljicama Viktoriji i Izabeli, ali i egipatskim plemićima.

Sa pogledom na mamu

Juna 1889. godine, na javnoj sceni je predstavljen napredniji dizajn kolica. Vilijam Ričardson ih je dizajnirao tako da beba uvek bude okrenuta ka roditelju koji upravlja kolicima. Takođe, promenio je i mehanizam pokreta točkova, tako da su mogli da se pomeraju odvojeno, što do tada nije bilo moguće. Tim izmenama, kolica su znatno dobila na svrsishodnosti.

Kolica za sve bebe sveta

Do 1920. godine, pred kraj Prvog svetskog rata, moderna dečja kolica su bila dostupna svim klasama. Takođe, intenzivno se radilo i na njihovoj bezbednosti. Dobila su kočnice, stabilnije točkove, dublje obode... Do 1950. godine, prestiž je skroz prešao u potrebu, a kolica su bila dostupna svakoj kući, bogatoj ili siromašnoj. Bila je to godina kada su kolica postala uobičajena stvar.

A onda je stigao kišobran

Oven Meklaren, aeronautički inženjer, koristeći svoje znanje vezano za avione, 1965. godine je dizajnirao aluminijumski ram, na koji je nadogradio prvi kišobran za kolica. Ovaj dodatak je omogućio prvu zaštitu, a samim tim i veću mogućnost kretanja kolicima.

Točkovi za brzinu

Tata jednog malog dečaka, Fil Bejčler, pridružio se 1980. godine listi ovih maštovitih ljudi, onog trenutka kada je poželeo da bez problema trči po parku - vozeći svog naslednika u kolicima. Vrlo brzo je primetio da trčanje ne napreduje kako je zamišljao, i to zbog točkova, koji nisu tako efikasni kada je brzina u pitanju. Došao je na ideju da ih zameni točkovima svog bicikla. Rezultat je bio uspešan, i nakon nekoliko pokušaja - stvoren je dizajn Bejbi Džoger.

Ostalo je poznato. Nakon 1980. godine, ova industrija je toliko napredovala, da roditelji danas mogu da biraju između velikog broja modela - u koliko luksuznim modernim «kočijama» će da voze svoje prinčeve i princeze.