Mnoge žene, uspešne u poslu, jedva čekaju da se posle godinu dana provedenih na najodgovornijem «zadatku» - gajenju bebe, konačno vrate u svoju firmu. Ali, tu uglavnom nastaju problemi. Jer, mame su za poslodavce u Srbiji uglavnom radnici «drugog reda». Čast izuzecima, ali iskustva govore da je mnogo veći broj mama koje posle porodiljskog odsustva stagniraju u karijeri, čak budu premeštene na lošije radno mesto. Sa neodobravanjem se gleda na njihova odsustva, čak i zbog bolesti deteta. Da ne govorimo o tome kako nemaju nikakve povlastice. Naprotiv. Ukoliko tek traže posao, imaju mnogo manje šanse da ga nađu ako imaju «sitnu decu».

Evo nekih iskustava mama kako su se borile sa povratkom na posao i gajenjem deteta/dece.

* IVANA

mama blizanaca od tri godine

- Na «trudničko» sam otišla tek u šestom mesecu, uprkos ubeđivanju doktora da to uradim ranije, zbog blizanačke trudnoće. Super sam se osećala i zato sam ostala na poslu tako dugo. Kada je došlo vreme da se vratim na posao, javila sam se šefu, a on je bio «ljut». Pitao me je da li znam šta je kolektiv i kritikovao zašto se nisam interesovala za posao!? Ostala sam u šoku. Krenuo je da objašnjava kako je trebalo da dolazim u firmu, da se informišem, interesujem... Ovako, pošto nisam dolazila, znači da me posao ne zanima!? Ja sa dve bebe u kući nisam znala gde se nalazim, a niko nijednom nije (službeno) zvao da me pita kako sam (osim koleginica sa kojima se, inače, družim privatno).

Epilog: advokat koji radi za našu firmu je bio obavešten da ću da dođem. Poturio mi je papir - koji je, u stvari, bio aneks mog ugovora, u kome mi se objašnjava da je za vreme mog odsustva došlo do «promene posla»... Na moje mesto dolazi neki momak (čiji je bliski rođak prijatelj sa šefom, a tata diplomata koji je potreban šefu), a ja sam prebačena na potpuno drugačije radno mesto, koje nema veze sa bilo čim što sam radila.

Veoma velikodušno mi je dozvoljeno da ne dolazim još neko vreme na posao (dok ne prođu novogodišnji praznici - jer se to poklopilo sa zatvaranjem mog bolovanja). To, naravno, nije bio gest dobre volje, nego je time pokrivena promena mog radnog mesta, koja je na ovaj način usledila tek dva meseca po završetku bolovanja. Tada je rečeno da ću na novom radnom mestu biti privremeno, a to traje već dve godine. Momak koji je došao na moje mesto i dalje koristi moje metode, moje programe, tabele za izradu raznih statistika i raspodela koje sam ja pravila, a on je morao na obuku - da bi uopšte i mogao da ih koristi. Međutim, on neće otići na trudničko ili porodiljsko, za razliku od mene.

* JELENA

 mama troipogodišnjih bliznakinja

- Moj najveći problem u usklađivanju rada i roditeljstva je radno vreme - moje i vrtića. U najboljem slučaju, kući stižem u 18 časova,  a naš vrtić u to vreme nema nijedno dete. Drugi veliki problem, bar u našem domu zdravlja, jeste što ja za sistematski pregled moram da uzmem slobodan dan i da zovem pet dana unapred da proverim da li je naša doktorka sigurno tu, i da će sigurno doći u savetovalište, koje radi od 10-11 pre podne. Naravno, na poslu niko ne gleda baš sa radošću ako se često traži slobodan dan samo da bi se dete odvelo kod lekara.

* MARTA

majka dvogodišnje devojčice

- Moje iskustvo je pozitivno, sačekalo me je isto radno mjesto, ista plata. Problemi su mi bili da uskladim posao i dijete. To smo riješili tako što smo uzeli vrtić blizu posla, pa ja onda radim osam sati dnevno, a  moja kćerka bude u vrtiću osam i po. Do njenog vrtića mi treba petnaest minuta pješke, mislim da mi to puno olakšava život. Da ide u vrtić blizu kuće, bio bi most između nas - što znači nekad neodređeno vrijeme prolaska.

Na porodiljsko sam otišla kad sam morala, znači u devetom mjesecu. Vratila sam se kad je isteklo, a prvih mjesec dana po povratku sam «uzela» radno vrijeme četiri časa dnevno za pola plate - dok se ne adaptiramo na vrtić. Tako da su moji problemi uglavnom bili organizacione prirode, jer je još jedno malo biće tu. Ali, firma mi je bila sasvim korektna što se svega tiče.

* MAJA

majka petogodišnjeg i četvorogodišnjeg deteta

- Proteklih nekoliko godina sam funkcionisala u malom muškom kolektivu, gde se broj žena u kraćem periodu znatno uvećao, a gde sam jedina među ženskim delom i među mlađima koja ima decu. Dugo sam bila sasvim isprogramirana, definisane svesti da nema mestabolovanjima i dečjim problemima kada pređem prag kancelarije. Tek sada osećam posledice svega toga.

U svakom slučaju, potpuno sam zadovoljna kako sam iznela posao i izvela porodicu kroz sve moguće zavrzlame. U periodima kada sam radila više od dvanaest sati dnevno (a bilo je dana i kada sam noću dolazila kući da se presvučem, sredim, malo predahnem i idem dalje), moj muž je imao značajnu ulogu što se tiče dece. Devojka koja ih je čuvala, radila je normalno - dnevno radno vreme, a uveče je tata preuzimao obaveze. Događalo se da ih ne vidim budne, već samo kada spavaju, popodne ili kasno uveče (tih nekoliko puta pamtim kao da je juče bilo). Nisam očekivala nikakvo razumevanje u  poslovnom okruženju, pa tako ni bilo kakve beneficije u radnom vremenu, obavezama i slično.

* SANJA

majka četvoroipogodišnjeg dečaka

- Bila sam toliko «nezamenljiva» da je pretilo da firma propadne ako izađem sat ranije sa posla. A kada sam sa detetom bila u bolnici i «čitavih» sedam dana nisam radila, pala sam u strašnu nemilost i ispaštala sledeće tri godine. Evo, već godinu dana radim u drugoj firmi, a ona prethodna još nije propala. Žao mi je samo što nisam ranije otišla.

* ANA

majka dvoipogodišnjeg dečaka

- Moje iskustvo je sasvim pozitivno. Šta god sam tražila, izašli su mi u susret. I tokom trudnoće, i posle porođaja, i sada (tri različita direktora, to jest dve direktorke i jedan direktor). Ali, ipak se radi o naučnoistraživačkoj ustanovi, sa specifičnim radnim vremenom i radnim obavezama, pa verujem da ne predstavlja baš «reprezentativan» uzorak za ovu temu. U trenutku kada sam ostala u drugom stanju, samo još jedna koleginica je imala decu predškolskog uzrasta.

Udruženje Roditelj