Moj deda je u glavi čuvao spisak svakog posla za koji sam ikada rekao da bih možda želela da se bavim kada odrastem. Morski biolog, arhitekta, neka nejasna ideja o radu sa računarima.
Nikada nije pravio veliku stvar od toga što se sećao tih detalja. Samo bi, sasvim usput, dve godine kasnije pitao: „Još uvek razmišljaš o onoj priči sa okeanom?“ Kao da je sve vreme tiho držao otvorenu fasciklu o meni.
Taj mali gest činio je da se osećam kao osoba koju vredi pratiti i slušati. A to, iako deluje kao sitnica, za dete znači mnogo više nego što odrasli često shvataju.
S druge strane, postoje porodice u kojima se dešava potpuno suprotno. Neke bake i deke toliko se trude da budu zapamćeni, kroz velike poklone, posebne tradicije ili stalno podsećanje na sve što su učinili da nesvesno stvaraju suprotan efekat.
Postoje i oni koji se gotovo uopšte ne trude da ostave „veliki trag“, a upravo njih unuci najčešće žele da pozovu i posete.
Razlika nije slučajna. Kada želja da budete voljeni postane pritisak Baka ili deka koji su stalno zabrinuti da li će biti zapamćeni često prave jednu grešku, više razmišljaju o tome kako će oni biti doživljeni, nego o osobi koja je ispred njih.
Veliki gestovi ponekad postanu način dokazivanja sopstvene važnosti. Ponavljanje priča o žrtvama i prošlosti može zvučati kao pokušaj da se izgradi lično nasleđe. Prebacivanje detetu što se ne javlja dovoljno često može stvoriti osećaj krivice.
Deca to osećaju, čak i kada ne umeju da objasne šta im smeta. Ona veoma dobro razlikuju odraslu osobu koja je iskreno zainteresovana za njih i onu koja od njih nešto očekuje, čak i ako je to samo pažnja, divljenje ili potvrda ljubavi.
U galeriji ispod pogledajte poznate ličnosti kojima je dete na svet donela surogat majka!
Kada odnos počne da liči na obavezu, prirodna reakcija je udaljavanje.
Tako nastaje začarani krug: što se neko više trudi da bude važan, druga strana se više povlači, a onda ta osoba pokušava još više.
Problem nije u nameri. Ona je najčešće dobra. Ali pažnja je usmerena na pogrešno mesto — na potrebu bake i deke da budu voljeni, a ne na dete koje stoji ispred njih.
Često viđanje ne znači uvek bliskost
Mnogi bake i deke veruju da će se bliskost stvoriti ako se dovoljno često pojavljuju u životu deteta. Ali broj susreta nije isto što i kvalitet odnosa.
Neko može viđati unuke svake nedelje, a da među njima ne postoji prava povezanost. Drugi može živeti daleko i razgovarati sa njima nekoliko puta mesečno, ali imati duboku i iskrenu vezu.
Baka i deka koji žive u istom kraju nemaju automatski bliži odnos od onih koji su kilometrima daleko. Ono što pravi razliku nije broj provedenih sati, već način na koji su ti trenuci iskorišćeni.
Najjače veze nastaju kada dete ima nešto „svoje“ sa bakom i dekom
Najlepši odnosi između generacija obično nisu oni koji su potpuno organizovani preko roditelja.
Oni nastaju kada dete i baka ili deka imaju nešto što pripada samo njima, neku internu šalu, mali ritual, zajedničku uspomenu ili razgovor koji ne mora niko drugi da čuje.
Veza koju dete samo izabere da održava uvek je jača od one u koju se oseća primorano.
Deca ostaju blizu onih koji žele da upoznaju njihov svet
Bake i deke koje unuci zaista traže obično rade jednostavne stvari:
- postavljaju pitanja i zaista slušaju odgovore
- pamte male detalje jer im je stalo, a ne da bi dobili pohvalu
- prihvataju da dete ima svoje mišljenje
- ne pokušavaju da ga oblikuju prema sopstvenim željama
Najvažnije je da dete vide kao posebnu osobu
Unuk nije mala verzija bake ili deke, niti prazan prostor u koji treba upisati porodične priče. On je osoba sa sopstvenim interesovanjima, strahovima, željama i snovima.
Najbliži odnosi nastaju kada obe strane imaju osećaj: „Ti mene poznaješ, a ja poznajem tebe."
Najveći poklon je sloboda da se ljubav pokaže prirodno
Najbolje bake i deke dozvoljavaju odnosu da raste sopstvenim tempom. Kada dete nije pod pritiskom da pokazuje zahvalnost, da često zove ili da dokazuje ljubav, odnos prestaje da bude obaveza i postaje izbor. A ljudi najviše čuvaju upravo ono što sami izaberu.
To ne znači biti hladan ili udaljen. Znači biti prisutan, topao i dostupan, ali ostaviti prostor da i dete napravi korak prema vama. Najveća potvrda stiže godinama kasnije, kada unuci odrastu i sami biraju kojim ljudima žele da budu blizu.
Ostaju oni odnosi koji nikada nisu delovali kao teret
Moj deda nikada nije izgledao zabrinuto zbog toga da li ću ga se sećati. I verovatno je upravo zato ostao neko koga nikada nisam prestao da želim da čujem. On je sve vreme imao otvorenu „fasciklu“ o tome ko sam, ali nikada nije delovalo kao da nešto očekuje zauzvrat. Samo sam imao osećaj da me poznaje neko ko smatra da sam vredan poznavanja.
BONUS VIDEO: