Zatvorite oči. Udahnite najdublje što možete i onda jedan veliki izdah. Opustite se. Otvorite oči. Neka ovo bude priča vašeg deteta, a vi budite moja majka.

Zašto ovo pišem

Pre nekoliko godina moj sin je krenuo u jaslice – sa nepunih godinu dana – bebac. Nije još ni hodao ni pričao. Kao i sve novopečene majke pune uzbuđenja i želeći da znaju za svaku sitnicu koje joj je dete uradilo ili napravilo, razvila sam sjajan odnos sa njegovim vaspitačicama i često sam vreme prilikom njegovog dolaska kući provela u priči sa njima.

Posle nekog vremena, pitala me je vaspitačica da li bih možda želela da upoznam jednu mamu čiji sin je išao u grupu sa mojim. Nije bila zabrinuta – ali je mislila da bi to poznanstvo bilo korisno. Naime, njihov sin je rođen bez jedne ruke – baš kao i ja. I prošlo je dosta vremena dok se to poznanstvo nije realizovalo – ništa specijalno, za sad dosta površno, no sasvim dovoljno da uvidim da je ova priča i te kako neophodna. Jer možda, samo MOŽDA nekome malo pomogne. Jer pretpostavljam kako se vi osećate, ali ZNAM kako je vašoj deci!

Sve u svemu, situacija sa tim dečakom je prilično standardna koliko primećujem: čim se rodi maltene ili kad počne da puzi, stavi se plastična (i totalno nefunkcionalna moram priznati) proteza da "se kičma ne bi krivila" veli ortoped (i ko mu dade tu diplomu…). Posle nekog vremena se prelazi na funkcionalne proteze, pa opcije za operaciju, pa produženja kostiju…blah blah blah. E pa moja priča je drugačija! I znate šta? APSOLUTNO NIŠTA ne bih menjala. Ni sekundu! Evo zašto…

U šta me ispustila roda?

Rođena sam pre više od 40 godina u jednom manjem vojvođanskom gradu koji je imao, ustvari, sve: i škole, i bolnice, i kafiće, diskoteke, bazene, terene, livade i mnoštvo sela u blizini. SREĆA – nije imao ultrazvuk!

A imao je i malograđanštinu – toga je bilo puno. Toga ima i danas i tu u velikom gradu da se razumemo, ništa manje – samo možda malo suptilnije! Dovoljno je bilo malograđanštine i nerazumevanja da naprave pravi pakao od života moje majke, moje planine, koja se od prvog dana borila i koja je i ponekad poklekla – ne preda mnom, već pred sobom. Jer nije se borila samo sa okolinom, već se borila i u kući sa ocem. Iako joj nikada niko to nije izrekao, ne može majka da ne oseća krivicu – iako je nema – krivicu koja je nikada ne napušta, onu podmuklu koju svesno možda ni ne pomišlja, ali onu koja upravlja svakim njenim gestom i danom do kraja života. I ne može nego da u prvim momentima saznanja ne oseti beskonačnu nemoć, jedan potpuni mrak, jednu liticu okruženu bezdanom na kojoj ima mesta samo za njena mala stopala!

ALI – jednom kada se suoči, ne može da ne oseti snagu hiljade konja, i skuje planove vredne osvajanja omanje zemlje. E takvoj majci sam ja potpala. I moram da priznam – imala sam beskonačnu sreću zbog toga. Jer moja mama je bila profesor fizičkog vaspitanja. I moja mama je znala bolje od svih ortopeda zajedno šta mora da se uradi, i koliko okrutna mora da bude, i koliko puta će čuti "mrzim te", i – da izvinete – koliko govana će morati da pojede, i koliko svog života i integriteta će morati da se odrekne. I sve to sa jednim ciljem: da ja danas budem tu gde jesam. Da budem kakva jesam. Da znam šta znam, da radim kako radim, da razmišljam na ovaj način i da na život gledam ovim očima.

A čemu su me mama i život naučili?

Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje ako opišem gde sam sada. Jer sada ja kroz život idem sa osmehom na licu i ljubavlju pre svega prema sebi, a zatim i prema svom životnom partneru i svom detetu. Smatram sebe prilično inteligentnom i veoma pametnom (da se razumemo – ne mislim tu na načitanost i pamćenje kojekakvih istorijskih činjenica, pošto sam u tome truba!). Takođe sam fizički prilično sposobnija od mnogih, ako ništa drugo – bolji sam plivač to garantujem! Profesionalno sam izgrađena, mada sad razmišljam o totalnoj promeni karijere – jer nikad nije kasno, a pre nekoliko godina sam položila i vozački ispit (nije upozorenje, samo kažem!).

Pored sebe imam jednog divnog čoveka. Predivnog sina, sjajne prijatelje, brata, rodbinu, komšije. Vodim život takav, da kada izađem na terasu da zapalim cigaretu, uhvatim sebe u razgovoru sa Bogom kako se i dalje pitam da li sam zaista uradila nešto toliko dobro pa da zaslužim sve to… i zahvalim se… i zamolim ga da mi poljubi mamu i tatu i baku. I znam da kada opet naiđu crni oblaci, a bilo ih je i više nego što treba i crnji no što sam ikada mogla zamisliti, da ću se samo nasmejati i reći "hajdemo ispočetka". Jer postoji samo jedna stvar koja bi me mogla oboriti, a neću je imenovati i prizivati – pošto duboko verujem u izreku "pazi šta tražiš, možeš ga pronaći". I na kraju, moje najveće dostignuće jeste, kada ljudi oko mene posle veoma kratkog vremena zaborave na moj hendikep.

I tako dođosmo do suštine

Drage mame i tate,

DA, imate dete sa fizičkim invaliditetom!

NE dozvolite da preraste u emocionalni.

Jednog dana vas neće više biti. Ostaće samo vaše dete sa životom za koji ste ga pripremili. Naučite ga da prihvati sebe onakvo kakvo jeste, pokažite mu da ste ga vi prihvatili takvog jer u suprotnom neće znati kako. Naučite ga da voli sebe – jer kako može da prepozna ljubav ako je ne oseća prema sebi. Naučite ga da rešava probleme – jer verujte mi, imaće ih više no što neko može da zamisli! Terajte ga da vežba – sve što vam padne na pamet – i ono što mislite da ne može, e pa može.

I biće teško i biće suza i pokleknućete… i onda ćete ustati i sve ispočetka. I opet ćete pasti, i pašće i vaše dete iznova i iznova. I naučite ga da ustane posle svakog pada. I jednog dana, kada već odraste i kada možda Vi više ne budete prisutni, probudiće se sa osmehom na licu i zahvaliti se za sve što mu je život pružio!

Mama Aleksandra, Mirodjia.com