"Kako sam samo ponosan na našu Petru! Ona je najbolji dokaz da deca s Daunovim sindromom, uz mnogo truda i ljubavi koju im date, mogu da postignu velike uspehe. Nena pobeda obradovala me jednako kao i moje zlatne medalje na Olimpijadi u Londonu 2012. i na Svetskom prvenstvu 2007. u Melbournu. Možda čak i više. Petra je sjajna plivačica, ali i vrlo skromna devojčica: kao nagradu za pobedu poželela je samo CD Nine Badrić", kaže vaterpolo golman Frano Vićan, čija je četrnaestogodišnja ćerka Petra osvojila prvo mesto u kraulu na 200 metara u juniorskoj kategoriji na Evropskom prvenstvu za osobe sa Daunovim sindromom u Parizu.

Kad mu je tu vest javila supruga Ana, koja je bila sa Petrom u Francuskoj, u stanu Vićanovih u Zagrebu nastala je ludnica jer su dve mlađe ćerke desetogodišnja Karla i osmogodišnja Lana počele da vrište i skaču od sreće. Seka je zakon - složile su se devojčice, a Petra im je poručila da jedva čeka da je ljube i maze. S koleginicama iz plivačke reprezentacije Lucijom Mijolović i Marijom Pinjuh, koja je na prvenstvu osvojila dve bronze, provela je pet nezaboravnih dana u Parizu, a povratak kući za nju je bio poput bajke.

Počelo je već u avionu za Zagreb, kad im je stjuardesa preko razglasa čestitala na pobedama a onda, praćena aplauzom putnika, donela tortu. Doček na aerodromu, koji su organizovali prijatelji porodice Josip Badrov i Mihaela Topić, izgledao je baš kao da stižu sportske zvezde: tamburaši su uživo svirali "Večeras je naša fešta", a ostali okupljeni držali su transparente.

Petri se posebno svideo onaj sa srcem koji je nosio njen deda, penzionisani inženjer hemije Zdravko Ortner, poznat i kao najbolji stručnjak za palačinke u porodici.

Slavlje se nastavilo i sutradan, kad je iznenađenu Petru u holu škole dočekala cela jutarnja smena učenika OŠ Remete, gde pohađa osmi razred. Svi su joj aplaudirali, a ona je onda podigla visoko u vazduh svoju diplomu koja potvrđuje osvojeno prvo mesto u Parizu. Zatim su pustili i muziku a oko Petre su leteli baloni.

"Naša Petra ima u sebi ljubavi za ceo svet. Stalno nas mazi, grli, pokazuje koliko nas voli... A ono što je najbolje, tako vam se uvuče pod kožu da pokraj nje svi postanu puni ljubavi i razumijevanja", kaže Ana Vićan, priznajući da je Petrino rođenje za nju i supruga bio šok jer nisu znali da nosi dete s Daunovim sindromom i teškom srčanom manom zbog koje je sa samo osam meseci operisana u Lincu.

Srećom, operacija je dobro prošla i Petra danas nema nikakvih problema sa srcem. No, kako zbog srčane mane nije smela da se napreže, fizikalnu terapiju je započela tek s 10 meseci i to - u bazenu u Đenovi, gde je porodica u to vreme živela jer je Frano igrao za italijanski vaterpolo klub Čiavari.

"Išla je redovno u Cepim, centar za pomoć deci s Daunovim sindromom, i to joj je puno pomoglo. Tamo rade specijalizovani psiholozi, logopedi i fizijatri zahvaljujući kojima je naša Petra prohodala. Doduše, tek s tri i po godine, ali kakve su bile početne prognoze lekara, to je bio ogroman uspeh.

"Bila je borac od prvog dana", kaže Frano Vićan.

Kad su se nakon tri godine, zbog ugovora koji je potpisao s klubom Jug, preselili u njegov rodni Dubrovnik, Petra je već jako napredovala. Sa šest je godina počela da trenira plivanje i već se tada videlo da je talentovana.

"Petra obožava vodu, bukvalno ne izlazi iz mora ili bazena. Zaroniti može do sedam-osam metara, dublje od svih u porodici. Franu je zbog toga pomalo strah pa je ne pušta da sama roni", kaže Ana Vićan.

Prve sportske uspehe Petra je postigla nakon što se porodica preselila u Zagreb, kad je 2013. počela da vežba sa Ferdinandom Majorom, trenerom PK-a Natator. No njen talent tek je ove godine zablistao u punom sjaju: osvojila je prva mesta na juniorskom Državnom prvenstvu u Splitu na 50 metara slobodno, 100 metara kraul, 100 metara leđno i 50 metara leptir. Odlična je bila i na Evropskim igrama mladih s invaliditetom u Brnu, gde je u junu osvojila treće mesto na 100 metara kraul.

Danas Petra trenira četiri puta nedeljno po sat i po, a osim što je uspešna sportistkinja, ona je i odlična učenica. U radu joj pomaže asistentkinja u nastavi i rezultati su vidljivi: odlično čita i piše, i računa uz pomoć digitrona. San joj je da jednog dana postane fotografkinja, jer jako voli da fotografiše prirodu. Puno se druži s prijateljima, ide na kurs keramike, a ima i tajnu simpatiju kojoj je napisala i ljubavnu pesmu.

"Uvek sam joj ponavljao: bitno je da se trudiš i uživaš u tome što radiš, da daš sve od sebe. Onda će i rezultati doći", kaže Frano Vićan, koji je svoju bogatu takmičarsku karijeru završio ovog leta.

Od jeseni radi kao trener golmana u HAVK-u Mladost i uživa u porodičnom životu. Dok je igrao i putovao svetom, Ani su s decom pomagale majka Vera, penzionisana socijalna rad­nica, i svekrva Matilda, penzionisana ekonomistkinja.

Danas Frano puno više učestvuje u zajedničkim obvezama, no za sklad njihove porodice najviše je, priznaje, zaslužna supruga Ana, zagrebačka ekonomistkinja koja je vlastitu karijeru podredila porodici. Njih dvoje su se upoznali pre 22 godine na bazenu Mladosti, gde je Ana došla s prijateljicom koja se zbavljala s jednim vaterpolistom. Venčali su se 2001. u Dubrovniku, a godinu kas­nije rodila se Petra.

"Njeno rođenje dodatno nas je povezalo. Svesni smo da imamo dete sa posebnim potrebama i da druge dve devojčice nikada ne smeju da osete manjak pažnje zbog toga. Sve tri dobijaju isto, a prisutnost Petre oplemenila je njihove živote: zbog nje su osećajnije, tolerantnije i empatičnije. Među njima nema sestrinske ljubomore",kaže Frano Vićan.

No kako devojčice dele sobu, ponekad se i posvađaju. Najčešće zbog ajpeda, na kom Petra želi uvek iznova da gleda crtani "Zaleđeno kraljevstvo" i spotove Nine Badrić, dok Lanu više zanima shu "Supertalenat". Ali među njima nema zle krvi: podstaknuta sestrinim uspesima, Lana od septembra trenira plivanje u PK-u Dubrava, dok je Karli draža odbojka.

"Sledeći Petrin korak je nastup na Otvorenom državnom prvenstvu u februaru 2018. u Splitu. Motivisana lepim iskustvom iz Pariza, volela bi da ode na Svetsko prvenstvo u Kanadu, koje je u julu sledeće godine. Ova pobeda je velika stvar za nju, jer joj daje samopouzdanje i osećaj da može sve ako se potrudi. A ako ohrabri barem jednog roditelja deteta sa Daunovim sindromom da odvede svoje dete na plivanje ili bilo koji drugi sport, napravili smo jako puno", kaže Frano Vićan.