Sanja Radan je još pre petnaestak godina je krasila naše TV ekrane, kada je vodila emisije na RTS-u, Trećem kanalu, TV Pinku. Nakon dugogodišnjeg rada na televiziji, napravila je šestogodišnju pauzu i radila kao PR menadžer u agencijama. Ove godine, na poziv Prve TV, vratila se pred kamere i vodila emisije „Tačno 9“ i „Tačno 1“. Sanja  sa suprugom Borisom ima sina Vuka i ćerku Ninu. 

Kada sam pre tri godine, dok sam radila u PR agenciji, počinjala da pravim prezentaciju za nervoznog klijenta, kako bih našla smisao u tome nečemu što oni (klijenti) smatraju vrlo važnim - smejala sam se trivijalnim imidžima budućeg proizvoda i ključnim porukama koje, zapravo, stoje na staklenim nogama. Kako se baviti bilo čime, pa i PR-om ako to nije zasnovano na srdačnosti, iskrenosti, pa i samoironiji ako zatreba, i ljudskosti - kako bi vas običan, pametan svet razumeo?

Inspiracija nije dolazila, pa sam odlučila da zamenim teze i radim nemoguće, nedolično... ali više kao mentalnu vežbu, da napravim prezentaciju o sebi.

Prvu stranu prezentacije ko sam ja, napisala sam u dahu: Sanja Radan, Vukova i Ninina mama... Posle toga, nisam imala potrebu bilo šta da pišem, bilo šta da objašnjavam, dodajem, oduzimam, menjam. Mislila sam da je to jedina najtačnija, nepovratna rečenica o mom životu, o meni. Rečenica posle koje je svima sve jasno - i onima koji me poznaju, i onima koji me nikad neće upoznati. Da me to objašnjava u potpunosti, da su ostalo manje-više priče iz drugog plana. Naravno, i ćerka sam. Bila sam i pažena i voljena unuka - sve dok sam imala bake i deku. I devojka, žena... ali me ništa nije tako podiglo, zakružilo i dalo mi snagu, smisao i brigu kao to da sam baš njihova mama!

Ovo je, verovatno, mala smešna uskogrudost svake mame. „Sebičluk“ - možete reći. Ali, svejedno, zar ne mislite uglavnom isto ako imate decu?

Znam da rizikujem da sada neke „odvažne“ žene, majke, vlasnice NGO, dramski pisci, komšinice, frizerke i slične prevrću očima, a neke možda i promumlaju: „Jadna ona ako je to u potpunosti objašnjava“.

Ne, časna reč, volim, i oduvek sam volela Matića i Raičkovića, Lua, Dostojevskog, Murakamija, Radio Head, Koena, EKV, Selenića… Postojao je moj život i pre njih, ali nije bio tako komplikovan i lep.

Od prvih Vukovih 40 dana, nakon kojih sam se sve manje plašila a sve više uživala, do Nine - potpuno drugačije, svoje, uvek nasmejane, živahne - prošla sam svašta.

Moj divan, stidljivi sin ima deset godina. Nije se nikada potukao. Sa sedam je plakao zbog druga koji ga je „slučajno“ udario i molio da ga ne kazne, uz objašnjenje: „Lepo se izvinio“, i: „Nisam ja tužibaba“. Iako uspešno brani svoje mišljenje pred mamom i tatom, i vrlo „ubedljivo“ pred sestrom, i omiljeni je drug, strašno se zabrinem kada me profesor engleskog pita: „Za koje vreme ste vi vaspitavali ovo dete?“. Smrznem se od pomisli na peti razred i držim palčeve mom Vuku da poraste što bezbolnije u Srbiji, gde njegov drug voli da gleda „Preljubnike“, a drugarica sluša Seku kad mama ode na posao.

Moja Nina, kojoj je šest - druga je priča. I otuda sam jedino ubeđena da se oni rode sa karakterom, a mi posle ljubavlju samo nešto oduzimamo i dodajemo. Nina je otresita, na sve ima odgovor, brani se, ne da na sebe... ali je i osetljiva. Obožava crtanje i još ne razume zašto je lepo maštati ako je to, u stvari, laganje. „Da li je jedina razlika da je mašta kad lepo lažeš?“.

O, Bože... toliko toga ih čeka. Pune su mi oči suza kad pomislim na pubertet u Srbiji, na borbe, školovanje, na sve što predstoji. A želim da bude najbolje i najispravnije, kao i vi...

Držim nam palčeve svima!