Anita Lazić Todorović publici je poznata po ulogama u serijama Seljaci i Zvezdara, ali je malo poznato da se ona glumom bavi kao hobijem, a da je po vokaciji magistar političkih nauka, stručnjak na polju marketinga i PR-a i vlasnica marketing agencije. Ova talentovana, svestrana i veoma obrazovana mlada žena, pre svega je mama male Nine, koja ima dve i po godine.

Meni se materinstvo desilo na pragu tridesete godine, kada sam već ostvarila mnoge svoje potrebe i želje: da završim osnovne i poslediplomske studije, napišem knjigu, okušam se u akademskom poslu i profesuri, glumi, novinarstvu i agencijskom radu… Moj ego je bio miran, uz sebe sam imala čoveka koji me je pratio i podržavao tokom osam godina sazrevanja i rasta, i Nina je došla kao najlepši dar, koji je našu ljubav još više potvrdio i osnažio.

Danas znam da je materinstvo iznad svih profesija, titula, doktorata i profesionalnih uspeha, najveća radost i blagoslov za svaku ženu. Deca su naše „drugo telo“, i jedan od sigurnih načina da nadmudrimo budućnost. Tek rođenjem Nine, sve emocije postale su punije, intenzivnije i zaokružene: ljubav, radost, nežnost, pa i strah i bol kada - primera radi, vidim i najmanji, bezazlen grč na njenom licu.

Kako se približavao dan mog porođaja, moj suprug - koji je inače lekar, pokušavao je da me pripremi za taj dan pričama kako je to najprirodnija stvar na svetu, kako ne treba da se uzbuđujem, kako su se naše prabake porađale bez lekara, često same u kući… mene su te priče veoma nervirale, čak su mi se činile i uvredljivim. A onda je došao dan porođaja. I kako to naša ženska priroda zaista sama fantastično reguliše, ja sam bila potpuno mirna, pribrana i nasmejana. Spremila sam se za porođaj kao da se spremam za najvažniju premijeru u svom životu: obukla sam novu haljinu, našminkala se, isfenirala kosu, a moj muž je bio u potpunoj panici.

Zahvaljujući Nini, ja sam postala snažnija, bolja, bogatija za toliko emocija, borbenija i zrelija. Nina me je naučila i da se deca ne rađaju kao „tabula rasa” (prazna ploča, na koju život tek treba da upiše znanja). Neverovatno je koliko nam je brzo pokazala kako je ona „ličnost za sebe“: jedinstvena, pametna, radoznala, čudesna… naša mala Nina. Tada sam shvatila koliko je bio u pravu naš divni doktor i prijatelj akademik Petar Bokun, kada je napisao da je dete „potcenjeni čovek“.

Bila je to prva lekcija o vaspitanju, kojoj se uvek vraćam kada me brzina življenja, stres i nedostatak vremena učine nervoznom i brzopletom u razgovoru sa njom. Jednu od najvažnijih lekcija o roditeljstvu, dobila sam od svojih roditelja, a to je „snaga ličnog primera“. Zbog toga mi je najvažnije da Nini budem ispravan i dobar primer.

I još nešto, za šta duboko verujem da je izuzetno važno za stvaranje samosvesnih, ostvarenih, sigurnih i sposobnih individua - a to je igra. Ne čini bogatstvo budućeg psihičkog života raznolikost i skupoća igračaka u ranom detinjstvu, nego je ona odeđena maštovitošću, bogatstvom imaginacije, viška energije... kao determinante razdoblja koje zovemo detinjstvom. Igra je potrebna deci podjednako kao i hrana. Kroz igru dete komunicira, kroz igru se socijalizuje, razvija motoriku, lingvističke sposobnosti, kreativnost. Često grešimo kada deci ne damo da skaču, da puze oslanjajući se na ručice umesto dupka, da se vrte oko svoje ose… sve to utiče na stvaranje sinapsi u mozgu, a one su zaslužne za razvoj inteligencije našeg deteta. Zbog toga se i suprug i ja trudimo da Nina odrasta uz igru, okružena ljubavlju i pažnjom, jer duboko verujem da sva snaga čovekova dolazi iz porodice i sigurnosti koju mu ona pruža.