Marta će uskoro napuniti godinu dana. To je vreme kada se odvikavamo od dojenja. Bar je tako bilo sa Lenkom i Kiki. U tom periodu sam se vraćala na posao, one su kretale u jaslice i sve je išlo svojim tokom.
Nekoliko noći bi prespavale kod babe i dede, tokom dana bi me viđale na kratko, u prolazu ili u šetnji i ubrzo bi zaboravljale da su do juče bile potpuni zavisnici.

Već nedeljama unazad razmišljam kako to sada da izvedem. Babe i dede više ne mogu da nam pomognu pa ću morati da se oslonim na muža. Za ovih sedam godina, koliko imamo decu, nijednom ga njihov plač nije probudio iz sna. Verujem da će Marta biti glasna i uporna i da će je zasigurno čuti ali se pitam koliko će još budnih duša šetati po kući tih noći.
Ali ovaj put me ni posao ni jaslice ne uslovljavaju. Imam još celu godinu porodiljskog bolovanja i potpuno sam lenja za promene. Lepo nam je ovako. Ušuškamo se jedna pored druge, ona zadovoljno cokće dok ja uživam u njenom veselom glasiću (Marta peva dok sisa)...Ne moram da razmišljam kako ću je uspavati, smiriti ili nahraniti...

Znam da joj moje mleko sad nije osnovna potreba, više sisa da bi se mazila ili da zasladi sarmu koju je prethodno pojela. Znam i da će odvikavanje kasnije biti teže.

Počinje i da me hvata blaga nervoza kada mi ne da da ustanem iz kreveta jer joj je tako slatko. "Prikači" se i ne pušta. Ostavi mi dovoljno prostora da u mislima odradim sve kućne poslove i isplaniram ostatak dana. I kad god u takvim trenucima pomislim da je dosta i da je vreme za odvikavanje, ona otvori svoje oke i glasno, uz najdivniji osmeh kaže: "Nam, nami"... A tom osmehu niko od nas još nije odoleo.

Zato puštam vreme da prolazi dok se odluka ne nametne sama od sebe. Do tad ćemo da uživamo onako kako smo navikle, u momentima kada nas svi drugi ostave na miru jer znaju da mama i beba rade „nešto važno“. A možda važnije od toga i ne postoji...