Kakvi ćemo roditelji postati, u velikoj meri zavisi od načina na koji smo bili vaspitavani. Jer će tate, baš kao i mame, najčešće kopirati model vaspitavanja svojih roditelja. Drugi faktori su: spremnost za ulogu roditelja, okruženje u kome živimo (počevši od ekonomskog standarda, preko kulturnih normi, pa do stava prema roditeljstvu naše najbliže okoline)... Ipak, poznato je da postoji značajna razlika u vaspitnom stilu roditelja u odnosu na pol deteta.
Tatina "ćera"
Iako je unazad nekoliko decenija uveliko promenjen položaj žena u društvu, a time i odnos koji prema svojim ćerkama imaju očevi, anonimne ankete i istraživanja pokazuju da je u većini društava i dalje prisutna želja muškaraca da njihovi potomci budu sinovi. Razloge za ove stavove možemo potražiti u ubeđenosti da će se lakše snaći u roditeljskoj ulozi ako imaju sinove, ili zbog nastavka loze. Ipak, kada upravo takvi očevi umesto sina
Iako devojčice, posebno kada su u uzrastu pre polaska u školu, plene svojom umiljatošću, vaspitavanje dece u tom periodu je svedeno na ispunjavanje njihovih potreba, početni razvoj higijenskih navika, i razvoj komunikacije. Savremeni očevi ravnopravno dele poslove oko bebe, i osećaju se podjednako sigurni u toj ulozi kao i mame. Zato se ponašanje mama i tata prema ćerkama u ovom uzrastu ne razlikuje mnogo.
Razgovori između oca i ćerke u ovom ranom uzrastu su slični kao i razgovori između majke i ćerke. Svedeni su na opisivanje događaja i uspostavljanje odnosa poverenja za ubuduće. Mladi roditelji se u ovom uzrastu deteta još uvek međusobno savetuju i podržavaju, to jest osećaju se podjednako odgovorni za odnose koje uspostavljaju sa detetom. Sa druge strane, upravo u ovom uzrastu počinje diferenciranje dece po polu - što čine njihovi roditelji, pa se već mogu naslutiti razlike koje će kasnije imati mame i tate u odnosu sa svojim ćerkama.
Jedan od odgovora koji tate često daju, a koji ih veoma udaljava od njihovih ćerki, jeste upućivanje devojčica da to isto pitanje postave mami. Umesto toga, preporuka je da tate priznaju da odgovor na neko pitanje ne znaju, bez straha da će tako "pasti u očima" svoje dece. Takođe, da pokušaju da neguju emotivnost svojih ćerki - pa, ako je neophodno, i kroz negovanje sopstvene emotivnosti. Šta to znači? Možda vama, kao ocu, nisu bliske teme koje duboko zadiru u emocije. Ali, ako je vašoj ćerki to važno, pokušajte da budete dobar sagovornik. U svakom uzrastu, za svaki pol - i deteta, i roditelja, važi pravilo: ono što je važno detetu, treba da bude važno i roditelju.
Još uvek nema komentara - sjajna prilika da pokreneš diskusiju.