Nisam neka romantična duša, naprotiv, češće sam surovi realista ali jedna scena uvek može da me dirne do suza a to je moj muž u kuhinji!

Mogu danima da se ubijam od spremanja različitih jela, da pažljivo odmeravam količinu masnoće, proteina i ugljenih hidrata, mogu da skidam najbolje recepte sa interneta i pri tom dubim na trepavicama, ništa od toga neće izazvati oduševljenje kao neki od tatinih "specijaliteta" – tako zovu sve što spremi. Čak i prženice!

Jednom je napravio supu iz kesice (dopunjenu njegovim začinima) a da prethodno nije proverio da li već imamo ručak za taj dan pa smo tako, na stolu, imali dve supe. Deca su probala obe. Pileću supicu sa domaćim rezancima (moja baka ih još uvek pravi) nisu mnogo komentarisale.
Samo je Lenka pitala: "Mama, ovo si ti pravila?"
"Jesam, sviđa ti se?"
"Ma ne, samo pitam"...

Ono što me svaki put dotuče je što on odlično zna koliko hrane treba da spremi. Njegovi obroci ne ostaju "za sutra". Sve se pojede danas i uvek bude dovoljno za sve.
Ne znam kako mu sve to polazi za rukom ali mu se iskreno divim. Njegov ručak je gotov za dvadeset minuta sa sve salatom. Iako smo nešto probale već sto puta, ukus nikada nije isti. On uvek doda još neki začin, ubaci neko novo povrće...

U početku sam bila u čudu. Nisam navikla na muškarca u kuhinji. Moj tata ne bi umro od gladi bez mame ali daleko od toga da mu je kuhinja omiljeno mesto (osim kada peče palačinke za unuke).

Ovih dana polako dižem ruke. Moja deca su jednoglasna i ja se slažem sa njima – tata ipak najbolje kuva!
Iskreno, imam ja i većih ljubavi od kuvanja i nemam ništa protiv da me u tome neko zameni, bar na neko vreme.

I nisu mi potrebne sveće kada svi zajedno sednemo za sto a tata iz rerne izvadi nešto čemu čak ni ime ne znamo. Takvoj romantici se prepuštam i uživam svim čulima. Jer, ljubav, ipak, na usta ulazi...