Da li ste spontane i koliko često ? Nekada davno verujem da sam to bila i ja, ali kako su moji Dečaci počeli da rastu, ona se nekako izgubila i zaturila među svim tim velikim planovima.
Zanima me ko vodi glavnu reč u vašoj kući? Ustvari, bolje da pojasnim pitanje. Ko vodi računa kad i šta deca doručkuju, kad je vreme presvući pelene, staviti ih na nošu, dati im voće za užinu, kad je vreme za ručak i igru, odlazak u šetnju, kod frizera, kod pedijatra na vakcinu, kad je vreme za nove patofne, sandalice...


Nekako sasvim prirodno i očekivano (da ne kažem spontano) mame su te koje uglavnom brinu o tim stvarima, jer su one i najveći deo dana sa bebom. Moji Dečaci već polako izlaze iz bebi faze, ali je raspored njihovih aktivnosti i dalje lako predvidiv. Sve se manje više radi u isto vreme, bez obzira da li smo kući, kod babe i dede ili u vikendici...
Proteklog vikenda otvorilo se nekoliko dana u našem kalendaru, te smo rešili da sa decom i prijateljima odemo u našu vikendicu. Moj muž, gospodin Spontani, bio je oduševljen idejom i eto bili smo spakovani za tili čas.


Na putu do vikendice, tek što sam uzela zamah oko planiranja šta ćemo ručati (da li ćemo naručiti ili raspaliti roštilj), presekla me je dobronamerna opaska mog Dragog da idemo van grada da se malo opustimo, da ne moramo baš sve unapred da planramo, da ćemo sve smisliti kad dođemo tamo...


I tako bi. Misli oko ručka su iščezle pred jurnjavom i igrom sa klincima, kupanjem u bazenu... Oko podneva došlo je vreme da Dečake pošaljemo u Zemlju snova, ali umesto da odspavaju svoja uobičajena tri sata, više su se gnjavili, nego što su spavali, pa je tako došlo i pola dva, dva, pola tri... Vreme je nekako spontano iscurelo, pa se moralo brzo otići po roštilj, salatu, spremiti supicu iz kesice umesto domaće...
U tri sata, ručak je bio na stolu  i klopa u tanjiru.


Da li su deca primetila da se nešto čudno događa? Ne.
Da li su bila gladna ili žedna? Ne.

Svi su bili manje više OK, osim mene kojoj je tolika spontanost bila isuviše stresna. Kad je reč o deci, uvek neko mora da pazi na vreme za dremku, za užinu, za voće, za šetnju, kupanje, za spavanje...

Iskreno, jedino vreme kad zaboravim da sat otkucava jesu oni dani kad Dečaci prespavaju kod babe i dede. Tad znam da su bezedni i bezbrižni i da im je sve potaman, jer neko drugi brine o njihovom rasporedu. Tad mogu da odahnem, da unapred ne mislim i jednostavo se prepustim...