Ostalo je još sedam dana do seljenja. Do sad sam se selila skoro deset puta ali nikada uz dvoje dece i već počinje da me hvata panika kako će izgledati taj dan. S’obzirom da pada u sred nedelje, moraćemo da jedno veče prespavamo u hotelu jer će uzimanje ključa od nove kuće, iznajmljivanje kamiona, iseljavanje i useljavanje trajati sigurno do ponoći. Onaj koji je prošao kroz ovo i, opet ponavljam - bez pomoćibaba i deda, zna kako mi je.

Klinci, iako su mali, znaju da se nešto bitno dešava i vide našu nervozu, tako da i oni sami postaju mali đavoli od kojih ne mođeš ništa da postigneš. Moja starija ćerka koja ima tri godine, odjednom ima neke izlive osećanja, tako što se pravi da je beba - plače bebinim glasom, neće da priča nego mi mimikom pokazuje šta hoće, onda pokušava da vidi kakvog su ukusa pesak i kamenje itd.Sa druge strane, ova mlađa (jedna godina), vidi da malo više vremena provodim oko starije, pa sad i ona pravi ljubomorne scene što nju nisam uzela u ruke. I tako sve u krug a gomila kutija oko mene čeka da budu napunjene. Upomoć!! Zaista mi treba pomoć!