Poslušnost je u našem narodu predstavljena kao pozitivna i poželjna osobina. 

Često možemo čuti: "Kako je to dete dobro i poslušno". Dobro dete se izjednačava sa poslušnim. 

"Ne želim da moja deca budu poslušna".

Kada izgovorim ovu rečenicu, većina roditelja me gleda sa čuđenjem, kao da sam upravo i ja njome prekršila (ne)pisana pravila poslušnosti u roditeljstvu. U svakom slučaju, ono što dobijam uvek i neizostavno kao reakciju na ovakvo kršenje kodeksa ili bontona roditeljstva jeste veća budnost i slušanje od strane roditelja.

A sad, kad se slušamo, hajde da krenemo ispočetka. Drago nam je kada malom detetu kažemo da skupi igračke i ono to bez pogovora uradi. Srećni smo kada naše zahteve bez pitanja ispunjava. Pojede doručak i pored toga što mu se ne sviđa i što oseća mučninu, oblači garderobu koju mu pripremimo i pored toga što je neudobna. Na početku slepo i POSLUŠNO ostvaruje zahteve roditelja, pa zahteve vaspitača, učitelja, nastavnika. Učitelj je zadovoljan, dete ne postavlja pitanja, ide gde mu se kaže, radi šta se od njega zahteva. Divno! 

Onda dolazimo do rezultata: izgubljeni adolescent koji nije naučio da misli svojom glavom, nego očekuje da mu neko kaže šta da radi. On neće da procenjuje sam da li su cigarete dobre ili ne, već će mu vršnjaci reći šta da radi. On neće znati koji fakultet da upiše jer ne zna koje su mu sposobnosti i interesovanja dok mu to roditelji ne kažu. Neće moći da napreduje na poslu jer neće smeti da iskaže originalne ideje jer mu to niko nije rekao, već će slepo da izvršava naređenja poslodavca. U braku će očekivati od partnera da mu kaže šta da radi, kao roditelj slepo će poštovati (ne)pisana pravila roditeljstva koja drugi roditelji nameću, jer ovo "dete" je poslušno. 

Recite mi, molim Vas, želite li poslušno dete?