- Roditelji se često preispituju da li je dete samo u fazi odrastanja ili je njegovo ponašanje ozbiljniji problem, a stručnjak može pomoći kada to više ne mogu sami da procene.
- Krivica zbog vaspitanja je česta, ali ponašanje deteta zavisi i od temperamenta, škole, vršnjaka i drugih faktora, ne samo od jedne roditeljske odluke.
Koliko god voleli svoju decu i trudili se da ih odgajate najbolje što znate, ona će praviti greške. To je normalan deo odrastanja, baš kao što je prirodan i roditeljski poriv da ih branite, čak i kada je jasno da nisu u pravu.
Međutim, ponekad roditelj mora da prihvati neprijatnu mogućnost: problem možda nisu druga deca, nastavnik ili okolnosti, već ponašanje njegovog sopstvenog deteta. Tada se javljaju zabrinutost, osećaj krivice i preispitivanje sopstvenih vaspitnih odluka. U nastavku je nekoliko misli koje se roditeljima često javljaju kada shvate da njihovo dete možda pravi probleme.
1. Da li je sa mojim detetom sve u redu?
Jedno od prvih pitanja jeste da li je problematično ponašanje samo prolazna faza ili znak nečeg ozbiljnijeg. Roditelji nisu stručnjaci za dečji razvoj i nije uvek jednostavno proceniti šta je u određenom uzrastu očekivano.
Ispadi besa, neposlušnost i testiranje granica mogu biti normalan deo odrastanja. Ipak, učestalo, intenzivno ili za uzrast neuobičajeno ponašanje ne treba ignorisati. Ako roditelji osećaju da situaciju više ne mogu sami da razumeju ili kontrolišu, razgovor sa stručnjakom može pomoći.
2. Da li sam sve ovo prevideo?
Kada problem postane očigledan, lako je vratiti film unazad i tražiti znakove koje ste možda propustili. Roditelji tada razmišljaju da li su dovoljno pratili šta se dešava u školi, s kim se dete druži i kako provodi slobodno vreme. Međutim, nijedan roditelj ne može da nadzire dete 24 sata dnevno niti da zna sve što mu se dešava.
To što problem nije ranije primećen ne mora da znači da je roditelj bio nemaran. Mnogo je važnije šta će učiniti nakon što shvati da problem postoji.
3. Gde sam pogrešio?
Ovo je verovatno jedno od najtežih pitanja. Jesam li bio previše popustljiv? Previše strog? Da li je trebalo ranije da postavim granice? Jesam li mu posvećivao premalo pažnje?
Roditelji su danas izloženi brojnim, često potpuno suprotnim savetima o vaspitanju. Od jednih će čuti da deci treba dati više slobode, a od drugih da ih treba pomnije nadzirati.
Ponašanje deteta, međutim, nije rezultat samo jedne roditeljske odluke. Na njega utiču temperament, razvojna faza, porodica, škola, vršnjaci i brojni drugi faktori.
Preispitivanje sopstvenih postupaka može biti korisno ako vodi ka promeni, ali ne i ako se pretvori isključivo u osećaj krivice.
4. Šta ako postane još gore?
Jedan incident nije isto što i obrazac ponašanja. Ali kada dete stalno upada u probleme u školi, krši pravila ili pokazuje agresivno ponašanje, roditelji lako počnu da zamišljaju najgore moguće scenarije.
Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) navodi da posebnu pažnju zahtevaju ozbiljni problemi u ponašanju koji su neuobičajeni za uzrast deteta, traju duže vreme ili značajno ometaju njegov svakodnevni život.
U takvim situacijama nije potrebno čekati da problem postane još ozbiljniji. Razgovor sa školskim psihologom, pedagogom, lekarom ili drugim stručnjakom može pomoći u otkrivanju onoga što stoji iza takvog ponašanja.
5. Hoće li ga disciplina samo dodatno udaljiti od mene?
Roditelji često strahuju da će postavljanjem posledica narušiti odnos sa detetom. S druge strane, potpuno odsustvo granica takođe može da stvori probleme. Fizičko kažnjavanje je povezano sa nizom negativnih posledica i stručnjaci ga ne preporučuju. Međutim, disciplina ne mora da znači kažnjavanje, vikanje ili zastrašivanje.
Dosledna pravila, jasna očekivanja i primerene posledice mogu detetu pružiti osećaj sigurnosti. Upravo na tome počiva autoritativni stil vaspitanja, koji kombinuje toplinu i podršku sa jasnim granicama.
6. Kome mogu da se obratim za pomoć?
Roditelji se zbog problema u ponašanju deteta neretko osećaju usamljeno. O takvim poteškoćama je teže razgovarati nego o dobrim ocenama, sportskim uspesima ili drugim lepim stranama roditeljstva.
Ali pomoć postoji. Prvi korak mogu biti nastavnici, razredni starešina, školski psiholozi i pedagozi, a u zavisnosti od ozbiljnosti problema može se potražiti i pomoć drugih stručnjaka. Važna može biti i podrška partnera, porodice i prijatelja. Priznati da postoji problem nije isto što i priznati roditeljski neuspeh.
7. Od koga je to naučio?
Kada dete počne da govori ili radi nešto što roditelji kod kuće ne tolerišu, lako je okriviti društvo. Uticaj vršnjaka zaista postaje posebno važan tokom adolescencije. Deca preuzimaju obrasce ponašanja od prijatelja, školskih drugara, sa društvenih mreža i od drugih osoba sa kojima provode vreme.
Ipak, jedan "loš prijatelj" retko je potpuno objašnjenje. Krug prijatelja vredi posmatrati kao jedan deo šire slike i pokušati razumeti zbog čega je određeno ponašanje detetu uopšte postalo privlačno ili prihvatljivo.
8. Zašto ništa ne dopire do njega?
Roditelji ponekad pokušaju sve što im padne na pamet: razgovore, zabrane izlazaka, oduzimanje telefona i stroža pravila. Kada se ništa ne promeni, frustracija je razumljiva. Međutim, promena ponašanja retko dolazi nakon jedne kazne ili jednog ozbiljnog razgovora. Vikanje, vređanje ili kažnjavanje bez jasnog cilja takođe teško mogu proizvesti dugoročnu promenu.
Korisnije je jasno odrediti koje konkretno ponašanje mora da se promeni, postaviti razumljiva pravila i posledice, pa ih dosledno sprovoditi. Istovremeno je važno primetiti i pohvaliti pozitivne promene.
Problemi u ponašanju tokom detinjstva ili adolescencije ne znače da je dete "izgubljen slučaj". Mnogo je važnije problem prepoznati, pokušati razumeti šta se iza njega krije i, kada je potrebno, na vreme potražiti pomoć.
U galeriji ispod pogledajte i savete psihologa o odgajanju dece:
BONUS VIDEO:
Izvor: Index/Yumama