Roditeljstvo je danas postalo čitava nauka. Postoje knjige, podkasti, kursevi i društvene mreže koji roditeljima objašnjavaju kako da podstaknu samostalnost, razviju emocionalnu inteligenciju, pohvale dete na pravi način ili ga nauče da rešava probleme.
A mame iz 60-ih i 70-ih većinu tih stvari radile su potpuno instinktivno. Nisu imale posebne termine za to, niti su tražile stručne savete. Jednostavno su odgajale decu onako kako su smatrale da treba. I zanimljivo je koliko se neke od tih starih navika danas ponovo preporučuju roditeljima.
1. Puštale su decu napolje bez stalnog nadzora
„Idi napolje i vrati se kad se upale ulična svetla“ bila je sasvim normalna rečenica. Deca su provodila sate u igri sa vršnjacima, penjala se, istraživala, vozila bicikle i sama rešavala male probleme. Roditelji nisu imali GPS, mobilne telefone niti su pratili svaki njihov korak.
Danas se sve više govori o značaju slobodne i avanturističke igre. Takva igra deci omogućava da procenjuju rizik, donose odluke i postepeno postaju samostalnija.
2. Nisu rešavale dosadu umesto dece
„Dosadno mi je.“
„Onda smisli nešto da radiš.“
I tu se razgovor završavao. Nije bilo posebnih aktivnosti za svaki slobodan trenutak, niti su roditelji osećali obavezu da dete stalno zabavljaju. Dete je moralo samo da pronađe način da ispuni vreme.
Upravo se danas sve više govori o tome da nestrukturisano vreme može da podstakne kreativnost, maštu i samostalnost. Kada nema gotovog plana, dete je primorano da ga napravi samo.
U galeriji ispod pogledajte kako izgleda letovanje u Bugarskoj!
3. Nisu hvalile baš svaku sitnicu
Ako je dete nacrtalo crtež, mama bi ga pogledala, rekla da je lep i nastavila svojim poslom. Nije bilo potrebe za velikim analizama svakog poteza četkicom ili olovkom.
Savremena psihologija pravi razliku između pohvale talenta i pohvale truda. Umesto „Kako si pametan“, korisnije može biti „Baš si se potrudio oko toga“. Drugim rečima, nije potrebno detetu stalno govoriti da je najbolje. Važno je da nauči da ceni trud, upornost i napredak.
4. Spremale su jednu večeru za celu porodicu
Na stolu je ručak koji je mama spremila i svi jedu isto. Ako dete ne voli boraniju, to ne znači da će mu odmah biti napravljen sendvič ili makarone sa sirom.
Danas se roditeljima često savetuje princip prema kojem odrasli odlučuju šta će biti ponuđeno, dok dete odlučuje da li će i koliko pojesti. Cilj je da se smanje rasprave za stolom i da dete razvije zdraviji odnos prema hrani. Mame iz tog vremena nisu imale naziv za ovu metodu. Za njih je to jednostavno bila večera.
5. Deca su imala kućne poslove
Malo dete dobije krpu i pomogne da se obriše sto. Starije slaže veš, sređuje svoju sobu, iznosi smeće ili pomaže oko dvorišta. Kućni poslovi nisu bili nagrada niti poseban projekat. Bili su deo svakodnevnog života porodice.
Istraživanja su kasnije pokazala da uključivanje dece u kućne obaveze može da doprinese razvoju samostalnosti, odgovornosti i osećaja da su važan deo porodice.
6. Nisu se mešale u svaku dečju svađu
Ako su se brat i sestra posvađali oko igračke, roditelj nije nužno odmah utrčavao da presudi ko je u pravu. Deca su često morala sama da pregovaraju, pronađu kompromis i reše sukob. Naravno, to ne znači da odrasli treba da ignorišu ozbiljne sukobe ili nasilje, ali nije svaka dečja rasprava zahtevala intervenciju roditelja. Takve situacije mogu biti prilika da dete vežba komunikaciju, pregovaranje i kontrolu emocija.
U galeriji ispod pogledajte kako bebe u Kini po vrućini spavaju sa tikvom da bi se rashladile!
7. Nisu odmah uskakale da pomognu
Ako detetu spadne lanac sa bicikla, mama nije nužno odmah izlazila da ga popravi.
Ponekad je dete prvo pokušavalo samo. Pogrešilo bi, nerviralo se, pokušalo ponovo i tek onda tražilo pomoć.
Danas se upravo kroz razvoj samostalnosti naglašava koliko je važno deci ostaviti prostor da pokušaju, pogreše i pronađu rešenje, kada je situacija bezbedna.
8. Nisu svaku emociju objašnjavale umesto deteta
Dete padne, ogrebe koleno i ustane. „Dobro si, ustani“, moglo se čuti mnogo češće nego duga analiza njegovih osećanja. Naravno, današnji pristup ima dobru stranu: važno je da roditelji deci pomognu da prepoznaju i imenuju emocije. Ali postoji razlika između pružanja podrške i toga da odrasli unapred objašnjavaju detetu šta ono oseća. Ponekad je korisno napraviti korak unazad i dozvoliti detetu da samo proceni situaciju, obradi osećanje i odluči šta mu je potrebno.
Nisu znale da se to zove „moderno roditeljstvo“
Najzanimljivije je što mame iz tog vremena nisu imale posebne termine za sve ove postupke. Nisu govorile o „podršci autonomiji“, „samoregulaciji“, „rizičnoj igri“ ili „pohvali procesa“.
One su jednostavno puštale decu da se igraju, dozvoljavale im da im bude dosadno, davale im obaveze i nisu rešavale svaki njihov problem.
Naravno, prošlost ne treba idealizovati, mnoge tadašnje roditeljske metode danas s razlogom više nisu prihvatljive. Ali neke jednostavne navike iz tog vremena zaista podsećaju na ono što savremeni stručnjaci danas savetuju: deci ne treba oduzeti svaku priliku da sama istražuju, pogreše, pokušaju ponovo i nauče nešto iz svakodnevnog života.
BONUS VIDEO: