Japanski mališani važe za poslušnu i lepo vaspitanu decu, a tome doprinosi i šicuke, japanska metoda odgajanja dece koja naglašava nežnu, doslednu instrukciju i dnevne rutine kako bi se negovala internalizovana socijalna kompetencija.
Šicuke je širok japanski termin koji se koristi za vaspitanje, bonton i formiranje dobrih navika. Pojavljuje se u svakodnevnom roditeljstvu (učenje dece da vode računa o svom prostoru, da ljubazno pozdravljaju druge, da čekaju svoj red) i u širim kulturnim praksama (čišćenje učionice, tačnost). Jedno dobro objašnjenje dolazi iz Nobuko Učidinog pregleda japanske dečje discipline: šicuke je i "instrukcija i praksa" koji pomažu deci da pređu sa spolja nametnutih pravila ka internalizovanim rutinama i socijalnoj kompetenciji. Učida naglašava da je cilj šicukea da se unapred pripremi, a zatim postepeno ukloni kontrola odraslih dok deca uče da se sama upravljaju.
Šicuke se često prevodi kao "disciplina", "trening" ili "formiranje navike" i predstavlja japansku ideju roditeljstva koja naglašava nežno, dosledno učenje, dnevne rutine i postepeno usvajanje društvenih normi. Kada se kombinuje sa principima svesnog roditeljstva (prisutna pažnja, nereaktivnost, nežna regulacija), šicuke postaje praktičan pristup: postaviti predvidljive strukture, smireno modelirati ponašanje i naučiti decu da sama biraju korisne navike.
Naučna literatura o svesnom roditeljstvu, porodičnim rutinama i programima roditeljstva pokazuje da ova kombinacija (rutina plus prisutnost plus vođenje bez kažnjavanja) pomaže boljem prilagođavanju deteta, smanjenju roditeljskog stress i boljem ponašanju, dok stroga kontrola ili nedovoljnoa prisutnost ne doprinose, prenosi Times of India.
Zašto šicuke odgovara "svesnom" pristupu roditeljstvu
Svesno roditeljstvo znači da roditelji s namerom usmeravaju pažnju na interakcije sa svojim detetom, gde mame i tate odgovaraju umesto da reaguju i regulišu sopstveni stres kako bi mogli svojoj deci da budu mirni učitelji. Roditeljska svesnost podržava bolju interakciju roditelja i deteta, smanjuje grubu reaktivnost i poboljšava kvalitet discipline i koregulacije. Praktično, kada roditelji kombinuju redovne, mirne rutine šicukea sa svesnom reakcijom, oni pružaju strukturu i sigurnost u odnosu koja je deci potrebna da internalizuju navike.
Prema knjizi Nobuko Učide "Disciplina dece u Japanu" iz 2012. godine, roditelji nadziru decu i daju im instrukcije, vodeći njihov razvoj kako bi uspostavili rutine i obrasce ponašanja. Vremenom "mešanje" odnosno pomoć roditelja postaje sve manje potrebna kako deca postaju sposobna da sama upravljaju obrascima ponašanja i rutinama.
Učida disciplinu predstavlja kao skelu koju treba ukloniti kada se pojavi samodisciplina, i upravo je to ono što pruža šicuke.
Istraživanja fenomenoloških studija otkrivaju dugotrajan uticaj šicukea koji se doživljava u japanskim školama i domovima, koji uči decu društvenom bontonu i internalizuje disciplinu, čime utiče na budući životni uspeh.
Praktični saveti za roditelje
Jutjub i popularni savetnici za roditelje često sažimaju šicuke u jedno nezaboravno pravilo, na primer, podučavanje manirima kroz male svakodnevne rituale. Ema Habard je u jednom videu iznela tri ključna aspekta šicuke roditeljskog principa:
1. Modeliranje željenog ponašanja
Deca uče prvenstveno posmatranjem. Japanski roditelji svesno šokazuju ponašanja koja žele da vide, posebno smireno upravljajući emocijama, dok deca imitiraju roditeljske reakcije tokom sukoba ili frustracije. Ovo je potvrđeno literaturom iz razvojne psihologije koja naglašava da deca u ranom uzrastu najviše usvajaju posmatranjem.
2. Jasna i dosledna pravila
Suprotno zapadnjačkim strahovima da pravila ograničavaju dečju slobodu, japansko roditeljstvo vidi jasne granice kao izvore sigurnosti i strukture. Kada su očekivanja nedvosmislena i dosledno ih sprovode svi staratelji, deca se osećaju bezbedno i manje su anksiozna, što podstiče saradnju umesto buntovništva.
3. Pronalaženje uzroka lošeg ponašanja
Umesto kažnjavanja nepoželjnih postupaka, roditelji identifikuju nedostajuću socijalnu ili emocionalnu veštinu koja leži u osnovi ponašanja, kao što su deljenje ili strpljenje i aktivno podučavaju decu toj veštini. Ovaj način razmišljanja usmeren na veštine transformiše loše ponašanje u mogućnosti za učenje, podstičući istinsko razumevanje i trajnu promenu ponašanja.
BONUS VIDEO: