Kao najčešći razlog za vikanje roditelji navode želju da ih deca slušaju i sarađuju. Vikanje kao metod najčešće upotrebljavaju onda kada nemaju vremena, kada ujutru kasne na posao, a molbe i objašnjenja ne deluju i ne utiču na to da deca požure, da se brže obuku ili obuju. 

Onda kada deca osete da mogu da pređu granicu, borba za moć počinje, a vikanje ostaje kao jedina opcija.

Iako je istraživanje objavljeno u jednom stručnom magazinu koji se bavi pitanjima braka i porodice (The Journal of Marriage and Family) pokazalo da čak 89 odsto roditelja viče na svoju decu, isto istraživanje je i pokazalo da se roditelji ne osećaju ni malo dobro posle toga. Najčešće imaju osećaj krivice čim završe rečenicu koju su glasno izgovorili, a problem uglavnom ne bude rešen, jer vikanje ne pomaže deci da se fokusiraju na to što roditelj želi da dete uradi. 

"Dečji prirodni obrambeni mehanizam jeste da se jednostavno 'isključe' kad vičete. Može se desiti da i oni viknu na vas ili čak da smeju, ali u svakom slučaju neće shvatiti poruku. Često vikanje može da podstakne pojavu simptoma anksioznosti kod dece i da dovede do začaranog negativnog kruga u komunikaciji, koji je kasnije teško razbiti", objasnila je porodični terapeut  Kejti Hrli za roditeljski portal Positive Parenting i dala nekoliko saveta za vaspitanje bez vikanja:

Postavljajte granice od prvog dana

Roditelji često u cilju izbegavanja stresnih situacija, suza i sukoba do kojih može doći ukoliko detetu postavite granicu, postavljanje istig izbegavaju. Zašto je to problem? Ukoliko roditelji izbegavaju da postave granicu do poslednjeg trenutka, to dovodi do velikih frustracija kod njih, jer se nezadovoljstvo skuplja. Onda se roditelj odjednom izviče, dete se zapanji, zaplače i isključi. Zato je važno rano postavljanje granica, jer će se na taj način problem rešiti i pre nego što do njega dođe.

Budite dosledni

Deca granice doživljavaju veoma tragično i uznemirujuće. Ali važno je da ne popustite, jer će tako deca naučiti da veruju vašim smernicama i ubeđenjima, zbog čega ste mu nešto zabranili. Međutim, veoma je važno da se saosećate sa detetom i da se potrudite da ono oseti to što ste vi osetili i obratno.

Kada dete shvati da ga razumete, i ono će razumeti vas i krenuće dalje. 

Budite realni 

Mala deca sve diraju, predškolska deca pitaju 'zašto' oko 300 puta dnevno, deca u školskom uzrastu često nemaju interesovanja za školu i domaće zadatke onda kada vi mislite da treba da ih rade. Kada prihvatite neke stvari koje su u skladu sa trenutnim stadijumom razvoja vašeg deteta, vikanje vam neće biti potrebno, samo strpljenje. 

Neka i dete učestvuje u odlukama

Pitanjem da i ono učestvuje u rešavanju nekog problema motivisaće dete da "uzme stvar svoje ruke". Zato pre nego što počnete da vičete i pitate "zašto se još nisi obuo?" ili "zašto još nisi oprao zube?", pokušajte sa "šta još treba da urasiš pre nego što izađeš iz kuće?".

Deca će vas najbolje razumeti ako se spustite u nivo njihovog lica i gledate ih u oči. Tako će vas pre poslušati nego ako na njih vičete. Takođe, bićete dobar model svom detetu, a način na koji vi razgovarate sa njim i ono će primenjivati u razgovoru sa vršnjacima, vaspitačicama, nastavnicima, sutra kolegama i svojom decom.