Porodični terapeuti i psiholozi kažu da vaspitanje dece zavisi od situacije u kojoj se roditelji nalaze u određenom trenutku, kao i da su i dečaci i devojčice podjednako zahtevni, ali na drugačije načine. Svako dete je individua za sebe, a njegovu unutrašnju posebnost oblikuje odnos koji imaju s roditeljima i život odraslih u domaćinstvu uopšte. Postoje razlike u tome kako se roditelji postavljaju prema dečacima i prema devojčicama već od samog rođenja.

Upravo "Kako odgajamo devojčice, a kako dečake?" naziv je predavanja dipl. učiteljice Dragane Pavičić koje je u ciklusu predavanja "Male tajne roditeljstva" Kluba trudnica i roditelja Split održala u Gradskoj biblioteci Marka Marulića. Učiteljica Pavičić radi u Područnoj školi u Potravlju, a majka je trogodišnjeg dečaka. Već je u okviru istog ciklusa održala predavanja pod nazivom "Deca s teškoćama u razvoju", "Domaći zadatak", "Čitanje" i "Saradnja učitelja i roditelja". Ovom poslednjem odazvao se dostojan broj uglavnom mlađih majki, ali i jedan muškarac.

Iz vašeg predavanja, kao i iz diskusije, saznali smo da roditelji ne vaspitavaju podjenako dečake i devojčice, premda bi mnogi rekli da to čine.

- Da, dečaci i devojčice se odgajaju različito, svesno ili nesvesno, ali to je tako. Roditelji i svi oni koji se bave decom ne smeju zanemarivati biološke razlike i razvojne faze. Međutim, one tradicionalne, društveno prihvaćene razlike podležu velikim diskusijama, neslaganju i selektivnom prihvaćanju. Zašto se različito razgovara s dečacima i devojčicama? Devojčice tradicionalno smatramo osećajnijima pa im se nežnije obraćamo. Po istoj tezi imamo sliku kakvi bi dečaci trebalo da budu – jaki zaštitnici koji ne smeju da pokazuju osećaje i suze. Kako mu onda tepati i maziti ga?! Pogledajte samo igračke koje se nude na policama prodavnica! Rodni stereotipi su još uvek izraženi u našem društvu, pa tako i u vaspitanju.

Razlike od rođenja

Koje su razlike među njima naučno dokazane? Da li su devojčice "pametnice" i da li dečaci treba kasnije da krenu u školu?

– Dečak i devojčica razlikuju se od rođenja, ponajpre u ponašanju, i "krivca" za to naučnici su pronašli u genetici. Naravno, razloge treba tražiti i u detetovoj okolini, posebno u njegovim roditeljima. Ne bih rekla da su devojčice pametnije, ali činjenica je da se mozak svakog od dvaju polova razvija drugačijim tempom i intenzitetom, što pak oblikuje ponašanje, pa kažemo da su devojčice zrelije i spremnije za školu. Za razliku od devojčica, dečake ćemo naći svuda po kući s razbacanim igračkama, kako skaču po nameštaju i podu, guraju se, provlače, zavlače... Probajte zamisliti kako je takvom detetu, punom energije, teško da sedi četiri ili pet sati!

Po onome što navode istraživanja, kad se rode, dečaci više plaču, teži su i brže se razvijaju u prvoj godini života, češće obolevaju. Treba im više prostora u igri, originalniji su i logičniji, "leže" im logični zadaci. Bolji su u orijentaciji, ali ne u strpljivosti. Devojčice su po rođenju osetljivije na buku, brže prohodaju i progovore. Društvenije su, lepše govore, bolje su u učenju jezika i zanima ih čitanje…

Koje greške čine roditelji kad već od detinjstva usmeravaju decu prema "ženskom" ili "muškom" poželjnom izgledu, odevanju, igračkama, odabiru zanimanja?

– Nametanje je u svakom slučaju pogrešan način. Nema ništa loše u tome da pitamo dete šta ono želi i raditi u skladu s tim. Kad dete oseti da ga poštujete, kad poštujete njegovo mišljenje, kad ga poštujete kao odraslu osobu, razvijate i odgajate samouverenog, odgovornog, samostalnog čoveka.

Deca rade ono što vide

Deca ono što vide najlakše i oponašaju – kakvu matricu vaspitanja preuzimaju od roditelja u kući?

– Ovde moram da spomenem jednu vrlo lošu "vaspitnu" metodu – udarati dete. Počevši od one "malo po guzi – neće mu ništa biti". To je metoda za kojom, nažalost, još uvek neki roditelji posežu. Nasilje je nasilje u bilo kojem obliku i nasilnik odgaja nasilnika! Šta mislite, na koga se pre digne ruka, na dečaka ili djevojčicu?

Strah, nesigurnost...

U školu na sastanke uglavnom dolaze majke. Znači li to da je vaspitanje još uvek samo mamin posao?

– Mislim da jeste. Još uvek nailazimo na nekako pasivne očeve, pasivne u smislu da većinu odluka o vaspitanju dece prepuštaju majkama. Strah, nesigurnost, tradicionalno vaspitanje – razlozi su brojni. U svakom slučaju nijedan od tih razloga ne daje očevima alibi za tu pasivnost i popustljivost. Majke više čitaju knjige o vaspitanju, češće su prisutne na predavanjima s temom roditeljstva. A u 90 odsto slučajeva na školskim sastancima su – majke.

Što je s iskazivanjem očinskih osećaja i stereotipima u vezi s tim?

– Neki osećaji jednostavno kao da su kod nas zabranjeni, pogotovo dečacima. Nadam se da grešim, ali mi se čini da neki očevi puno više grle i ljube svoje ćerke, a smatraju da to sinovima nije potrebno jer moraju da izrastu u "prave, snažne" muškarce.

Na koji način društvo, okolina, utiče na devojčice i dečake, odnosno šta im nudi kao uzor?

– Pogledajte samo te silne reklame koje nude proizvode za lepši izgled, pomoć u mršavljenju; sve prelepi preplanuli supermodeli, starlete. Ako ne izgledaš kao jedna o njih, nisi savršena i, jednostavno, ne valjaš! To je pogubno za samopouzdanje, posebno devojčica. Sve ranije i ranije devojčice se guraju u taj vrtlog neprirodnog i negativnog, počevši još od crtaća.