"Belim lažima" odrasli, a ubrzo to nauče i deca, najčešće pokušavaju da poštede nečija osećanja ("Čini mi se da si omršala", "Odlično ti pristaje ta boja", "Baš sam juče hteo da te nazovem..."). Ponekad se koriste i sa namerom da se nekome pomogne ("Ja sam kriva je Marko zakasnio, imali smo dogovor da ga probudim, ali sam ja zaboravila..."). Ipak, dok odrasli sebi dozvoljavaju ovakve izjave i smatraju ih bezazlenim, kada ih koriste njihova deca - promene kriterijume, i to odmah postaju izjave koje su njima zabranjene. Zato, najpre razmislite koliko puta u toku dana vi slažete svoju decu. Koliko puta im kažete da ćete nešto uraditi, a i dok to izgovarate znate da nećete, bez obzira da li je tome razlog odsustvo vaše namere ili objektivna nemogućnost. Koliko puta im kažete: "Kasnije ćemo se igrati?" ili: "Kupiću ti tu igračku sutra", a pri tome mislite da će ono na vaše obećanje zaboraviti, jer vi ionako nemate nameru da ga ispunite?

*Zašto deca lažu? Odgovora na ovo pitanje ima veoma mnogo. Neki od njih su: zato što su to videla od odraslih, koji pri tome prolaze sasvim nekažnjeno (na primer, u vašoj kući zvoni telefon a vi kažete detetu ili nekom drugom: "Javi se ti, i ako je to N.N. reci da nisam tu"), ili su to videla od druge dece iz vrtića ili škole, iako to može biti jednostavno hvalisanje kome je vaše dete poverovalo kao istinitom iskazu. Ponekad laž koriste da bi ispitivali reakcije svoje okoline, odnosno, da li će neka njihova izjava "proći" ili ne, da li će im okolina poverovati ili ne. Drugi mogući uzroci za laž kod mlađe dece su potreba da im se vršnjaci dive, da se privuče nečija, često i vaša,

I laži "rastu"

Kako deca postaju starija, njihova laž je sve suptilnija i sve se teže otkriva. Roditelje ne zabrinjava toliko što njihova deca ponekad lažu, čak to smatraju i korisnim, već to što oni, kao roditelji sve teže uspevaju da "uhvate" kada ih deca lažu a kada ne.

pažnja, da se pokažu u društvu ili da dobiju nešto što priželjkuju.

*Izbeći kaznu. Ipak, najčešći razlog zašto deca lažu jeste da bi izbegla kaznu. Preispitajte sebe kakve su vaše kazne, da li ih možete odrediti zajedno sa detetom, što zavisi od njegovog uzrasta i zrelosti. Sasvim je realno da bi, ukoliko su vaše kazne za dete primerenije, ono manje lagalo.

Takođe, ne zaboravite da je granica između laži i mašte kod dece veoma tanana.

U predškolskom uzrastu granicu između laži i mašte nije tako jednostavno otkriti. Pojedine imaginacije imaju prizvuk mogućih i realnih (na primer: "Video sam lopova u dvorištu") a pojedine - potpuno nerealnih i izmišljenih (na primer: "U dvorištu je pravi lav sa zelenim krilima, ogroman..."). Upravo zato na onu vrstu njihovih imaginacija koje vam deluju objektivno moguće, vi reagujete na određeni način, a na one druge se ili ne obazirete, ignorišete ih, ili takve izjave proglasite lažnim. Ipak, sasvim je moguće da se na oba načina dete "samo" igra i eksperimentiše sa vašim reakcijama.

*Kada deca ne lažu? Deca koja imaju poverenja u svoje roditelje nemaju razloga da lažu. To su deca koja znaju da kada izgovore lošu vest (na primer: „Danas sam u školi dobio lošu ocenu iz matematike"), njihovi roditelji ne skaču, ne prave od toga "dramu", i jasno, ne pada im na pamet da primene fizičko kažnjavanje. Naprotiv, oni prave razliku između deteta i učenika, i znaju da je škola samo jedan aspekt njegove ličnosti. Upravo ova prva reakcija uveliko određuje koliko će se dete ubuduće poveravati svojim roditeljima. Zato je prvi korak da osvestite u sebi značaj vaših reči.

*Jezik "brži" od pameti. Zapitajte se kako vi reagujete u prvom momentu, kada se najmanje kontrolišete i kada vam je "jezik brži od pameti" a dete vam saopšti da je, na primer, dobilo lošu ocenu?

PageBreak

Šta je vaša prva reakcija?

Možda ćete reći:

-"Naravno, kad nisi ni učio" (pogrešna reakcija jer je i dete svesno da je dobilo lošu ocenu upravo zbog toga).

- Ili ćete reći: "Koje su ocene dobili drugi?" (pogrešna reakcija jer nema razloga da vas zbog nečega zanima ovakav podatak).

Na pogrešne izjave roditelja dete reaguje tako što se povlači u sebe (ubuduće vam možda neće reći da je dobilo lošu ocenu, ili se nada da će ovu vest odložiti dok je ne popravi, ili misli da je vama bitna samo ocena a ne kako se ono oseća povodom toga).

Šta bi, međutim, bila dobra reakcija?

-"Svakome se može dogoditi".

-"Znam da si se trudio najviše što si mogao",

-"Verovatno si imao loš dan",

-"Šteta jer ja znam da ti zaista dobro znaš matematiku"...

Izrazito je pohvalno iako uspete da pokažete dozu konstruktivnosti, odnosno, da ste spremni na saradnju, i to baš sada kada vam dete saopštava lošu vest. Na primer:

Dečje shvatanje iskrenosti i laži menja se sa uzrastom

- Između treće i četvrte godine dete još uvek ne ume SVESNO da prećuti istinu. - Između pete i sedme godine naučiće da laže iz ljubaznosti ("Baš ti je dobra ova pita sa jabukama..."), ali i iz straha od kazne. Ove laži nisu smišljene ni isplanirane unapred, niti bi dete umelo da objasni zašto ih govori. -Tek od osme godine ono postaje sposobno za laž, sličnu lažima odraslih. Tada može da smišlja komplikovane zaplete, sa jasnim ciljem (na primer, da dobije za sebe neku korist, izbegne kaznu...) U periodu adolescencije, deca lažu najviše. Tada su njihove laži svesne, namerne. S obzirom da u ovom uzrastu mnogi od njih teško nalaze zajednički jezik sa svojim roditeljima, ubeđeni su da bi im iskrenost donela samo nove probleme (svađe, viku, kazne...) i zato radije biraju da nešto prećute ili slažu  nego da budu iskreni.

"Pokazaćeš mi zadatak, videćemo šta "škripi" pa ćemo to zajedno savladati",

"Da li si razmišljao kako ćeš ocenu popraviti?"

*Izbegavanje roditeljske reakcije ili kazne. Kada se roditelji loše odnose ili ne umeju da se nose sa greškama svoje dece, ona veoma brzo nauče da lažu. Kao iskustvo iz komunikacije sa roditeljima ponesu utisak da ih vi, kao roditelji, ne razumete ili, što je još drastičnije, kažnjavate. Zato, da bi izbegli vašu reakciju :

Pokušavaju da sakriju svoju grešku što ih vrlo često vodi u laž.  

Postepeno gube želju za komunikacijom sa vama a kada prestanu da razgovaraju ostane samo ona površna, svakodnevna komunikacija. To znači da sve ono suštinski bitno ili ono što dete tako doživljava, sa vama ne deli, odnosno, prećutkuje. U mnogim situacijama ćutanje je vrsta laganja.

Pravdaju svoje greške ili prebacuju krivicu na druge, što opet može dovesti do svesnog ili nesvesnog laganja.

Stiču utisak da ih vi uopšte ne razumete, što najčešće nije istina samo po sebi, jer vi ulažete veliki trud da ih razumete.

*Loša navika. Najveći problem u laganju jeste stvaranje loše navike. Jednom kad primeti da mu je"upalilo" i da ga niko nije otkrio u laži, biće teško odoleti da to ubuduće čini manje. Upravo zato, deca koja lažu, ne čine to slučajno. Nisu se rodili kao lažljivi, baš kao što se nisu rodili kao agresivni ili skloni psovkama. Kao i druge oblike ponašanja, i laganje su stekli, tačnije, preuzeli kao model ponašanja iz svoje najbliže okoline. Zato, ako želite da izbegnete formiranje loše navike laganja najpre:

Budite dobar model za kopiranje i pokažite svojim primerom.

Stalno ukazujte na to da vi cenite iskrenost i međusobno poveravanje. Naravno, vaše verbalno hvaljenje iskrenosti neće imati pozitivnog efekta, ako nastavljate da se ponašate i govorite neiskreno.

Podržite iskrenost kod deteta. Uvek ga pohvalite kada vam poveri nešto što je po njega neprijatno (na primer, učinilo je nešto pogrešno, očekuje kaznu od vas). Ono je učinilo izbor da kaže istinu umesto laži i to zaslužuje priznanje. Moguće je da se to vama podrazumeva, (iako bi možda sami postupili drugačije), ali sve dok iskrenost ne postane sastavni deo njegovog života pohvalite ga za izbor da bude iskren i time eventualno snosi posledice nego da se odluči da laže.

Jelena Holce, pedagog