Postporođajna depresija je vrlo čest problem o kom se premalo priča. Žene se skrivaju, oblivene velikim brojem teških i jakih emocija, nesigurne i uplašene. Vrlo je važno ne skrivati se od svojih osećanja, jer je to jedini način da budete najbolji prema sebi, ali i prema svom detetu. Obratite se. Edukujte se. Pričajte o svemu.

O problemu postporođajne depresije, ali i o depresiji tokom trudnoće, za Yumamu je govorila osnivač psihološkog savetovališta 'Ovde i sad', TA savetnik pod supervizijom, master psiholog, a najpre mama sa iskustvom postporođajne depresije - Sanja Tikvicki.

Šta je postporođajna depresija?

Postporođajna depresija, ili skraćeno PPD, jedan je poseban oblik depresije koji ima sve sličnosti sa "običnom" depresijom, s tim što se PPD javlja nakon porođaja žene. Ova depresija se može javiti posle svake trudnoće (ne isključivo posle prve). Kao i ostale depresije i ova vrsta može da bude po intenzitetu blaga, umerena i teška.

Da li možemo pretpostaviti kod koje žene može doći do postporođajne depresije? Da li su neke žene sklonije depresiji?

U suštini, blaži oblik depresije, kao i ostali psihološki poremećaji u trudnoći (napadi panike, anksioznost), mogu se javiti kod svake žene. Teži slučajevi depresije češće se javljaju kod žena koje su već psihijatrijski lečene ili imaju naslednu sklonost, a porođaj je tada samo okidač za nastanak depresije. U ovako stresnom i zahtevnom periodu, što predstavlja rođenje deteta, veliki uticaj na javljanje simptoma depresije igra unutrašnji stav žene, pogled na majčinstvo i njena očekivanja. Takođe, podrška partnera, njegova uloga u roditeljstvu od prvih dana i podrška ostatka porodice, prijatelja i rodbine.

Kolika je uloga hormona u pojavi depresije?

Uloga hormona u nastanku PPD je velika, ali podjednako važna kao i uloga ostalih predisponirajućih faktora. Niko nije u potpunosti siguran šta je uzrok PPD, ali se u raznoj literaturi spominje uticaj upravo hormonalnih promena, psihološkog stanja majke pre i u toku trudnoće, kao i loša psihosocijalna podrška. Svi gore navedeni faktori su usko isprepletani i međusobno zavisni.

Koja je razlika između postporođajne depresije i bejbi bluza?

Razlika je u njihovom trajanju, i intenzitetu. Stanje zvano baby blues ili posporođajna tuga, koju češće majke osete u prvim satima, danima posle samog porođaja, čini mešavinu osećaja velike sreće i neodređene tuge. Ovakav miks osećaja prolazi spontano, nakon dve nedelje, kada se majka u svom domu uskladi sa novim obavezama i samom ritmu dana. Simptomi PPD traju duže od dve nedelje, ne prolaze spontano sami od sebe i zahtevaju pomoć stručnjaka.

Možete li da nam pojasnite kako se žene osećaju kada imaju neki od ovih problema?

Žena u ovom stanju se oseća bezvoljno, preopterećeno, premoreno, kao da gubi sve konce iz ruku, da ne može ništa da kontroliše. Oseća se zbunjeno, zaglavljeno i vrlo često se oseća nesigurno u svoje sposobnosti. Ima lični utisak da joj ništa ne ide od ruke, da nije dobra majka, jer beba non-stop plače, možda ne može da doji i slično. Uobičajeni simptomi PPD su:

- Bezvoljnost 

-Osećaj zarobljenosti 

-Lični osećaj neadekvatnosti (oko brige deteta i snalaženja u celoj situaciji) 

- Usamljenost (osećaj da vas niko ne razume dovodi do osećaja usamljenosti) 

- Promenjen afektivni ton  - često plačete, bez nekog vidljivog razloga 

- Povlačenje u sebe 

- Osećaj gubitka kontrole

- Gubitak apetita

- Anksioznost

- Snažan osećaj krivice

- Razdražljivost

- Stalne misli o smrti i samoubistvu

- Misli o povređivanju bebe

Da li je česta pojava anksioznosti i depresije i tokom trudnoće?

Žene vrlo često osećaju neku dozu anksioznosti i simptome depresije. Razlozi za pojavu anksioznosti mogu biti razni, manje i više neodređeni: kada je trudnoća rizična, kada dolazi do krvarenja u tudnoći, kada se trudnoća teško ostvarila, pa se majka boji da će doći do prekida. Isto tako razmišljaju i majke koje su imale nekoliko spontanih pobačaja. Takođe, strahovi mogu biti i drugačije prirode, manje određeni, kada se strahuje za ishod trudnoće, o budućnosti, načinu funkcionisanja i kompetentnosti same trudnice u narednom periodu. Simptomi depresije mogu da budu blagi, da ne ometaju svakodnevno funkcionisanje trudnice, a u ređim slučajevima takvi simptomi u potpunosti preplave normalno funkcionisanje sputavajući trudnicu da se za bilo šta interesuje, gde ona gubi želju i volju za bilo kakva interesovanja. Takvoj trudnici treba hitno pružiti potrebnu stručnu pomoć.

U kojim situacijama vam se žene najčešće obraćaju za pomoć?

Najčešće se javljaju žene koje imaju napade panike koje su prvi put doživele u trudnoći i nastavljaju da se javljaju i nakon porođaja, takođe žene koje se osećaju izgubljeno, zarobljeno, koje imaju osećaj da su svoju suštinu izgubile..

Kome bi, najpre, žene trebalo da se obrate kada imaju problem ove prirode?

Uvek savetujem da se žene obrate nekom od poverenja, da li će to biti partner ili porodica, prijatelj, nije bitno. Bitno je da ta osoba posluša sve šta žena ima da kaže, bez osuđivanja. Toga se trudnice/majke najviše i plaše. Ukoliko ni takvi razgovori ne pomognu ženi, treba je posavetovati da se javi psihologu.

Na koji način vi pomažete ženama da se izbore sa ovakvim osećanjima?

U radu sa ovakvom grupom žena, najpre je bitno prihvatanje i razumevanje. Svaka žena do sad koja mi se javila želi da zna da li je ona jedina i da li joj ima pomoći. Stoga prihvatanje, normalnizacija trenutnih osećanja i podrška je najbitnija za neki početak. Takođe, dajem im dozvole da se osećaju tako kako se osećaju, kao i razne druge za koje primetim da im treba (da se odmaraju, da ne spremaju kuću, da ostave dete na čuvanje kod bake/deke). Ove dozvole su u suprotnosti od očekivanje sredine i nje same.

Da li žene koje se susreću sa ovim problemom često nailaze na nerazumevanje okoline, porodice, partnera? Da li nerazumevanje dovodi do još većeg problema i podizanja depresije na viši nivo?

Jedan određeni postotak žena ima problem i u socijalnim odnosima, sa partnerom ili porodicom koja ih ne razume i osuđuje. Ovo svakako produbljuje njena negativna osećanja prema sebi (postaje samokritičnija), jača depresivne simptome i anksioznost. Postoji i onaj deo žena koje imaju svu podršku porodice, ali njihovi simptomi ne prestaju, pa im je to negde i motivacija za obraćanje psihologu i uvodna rečenica u razgovoru sa mnom.

Koliko je važna uloga porodice u rešavanju problema?

Porodica i partner sa kojim žena živi imaju veliku ulogu, oni u ovom izmenjemom stanju, moraju da pružaju bezuslovnu podršku. Šta to znači? To znači da žena sa ovakvim simptomima najpre traži prihvatanje okoline, podršku i razumevanje da su neke stvari izmenjene i da je i kao takvu vole i prihvataju bezuslovno.

Koji je vaš savet, kao master psihologa, za žene koje se bore sa ovim problemima?

Potražite pomoć. Kako? Prvo krenite od svoje okoline - organizujte da vam dolazi porodica na ispomoć, da vam oni spreme kuću/stan, da vam oni kuvaju dok vi odmorite, da oni prošetaju dete dok vi napunite baterije. Spustite od sebe očekivanja u samom startu. Neka vam vaše mentalno zdravlje bude na prvom mestu. Ni u jednom momentu vam vaše dete to neće zameriti. A to je najbitnije. Razgovarajte sa partnerom o svojim osećanjima i njihovim uzrocima. Patiti od depresije ne treba da bude tabu tema. Ona se može izlečiti odgovarajućom podrškom porodice, psihologa i ako treba psihijatra.

Koji je vaš savet, kao majke, za žene koje se bore sa ovim problemima?

Ja kao majka, psiholog i žena koja se borila sa ovakvim simptomima mogu samo da Vam poručim da niste same, niste jedine. Ono što je meni najdelotvornije bilo jeste lično razumevanje, gubitak predrasuda - nisam ja sebična ili loša mama ako želim da spavam ili da odmorim se ,bez deteta. Takođe od velike važnosti mi je bilo i razumevanje i saradnja sa partnerom, porodicom i prijateljima. Naravno da toga nije bilo u svakom momentu, ali na kraju smo isplivali svi zajedno iz ovog nezgodnog i nimalo prijatnog stanja.

Zapratite nas i na Instagramu!