Još dok je beba u stomaku, roditelji sa njom komuniciraju, naročito majka - koja oseća pokrete bebe i njene reakcije. Nakon rođenja, držanje u rukama i nošenje, pored dojenja, predstavljaju najbliskiji kontakt deteta sa majkom i nezamenljivo iskustvo.

Koliko ta vrsta kontakta utiče i podstiče razvoj bebe?

Odnos sa bebom se izgrađuje kroz neposredne kontakte sa njom. Kako će to da se odvija, zavisi pre svega od roditelja, ali i od karakteristika bebe. Odnos roditelja, pre svega majke, u osnovi je brižan, nežan i zaštitnički. Držanje, nošenje, podrška i nega se organizuju tako da se beba oseća sigurno u rukama odraslog, ostvarujući pri tome bliskost i prepoznatljivost, što je osnova za izgrađivanje osećaja poverenja i prihvaćenosti. Osećaj unutrašnje sigurnosti, koji na taj način stiče, omogućava kasnije da majka može da bude odsutna neko vreme.

Nakon prve godine, dete je biološki i fizički manje zavisno, veza sa roditeljima progresivno biva manje simbiotska, ali je i dalje presudna za njegov dalji psihosocijalni razvoj.

Koliko je opravdano uverenje da će se beba razmaziti ukoliko je roditelji uzimaju kada plače ili je, jednostavno, drže u rukama zato što to žele?

Savet +Do navršenog devetog meseca, bebu ne smemo da ostavljamo da plače, jer je to period kada ona plačem izražava svoju potrebu koja mora da bude zadovoljena. Uzimamo je i nosimo kada ona to traži, a ne kada mi to poželimo - kako joj ne bismo remetili ritam aktivnosti.

Tačno je da dete može da se razmazi, ali do toga dolazi mnogo kasnije, i iz drugih razloga, a ne u prvim mesecima života, niti zato što smo bebu nosili.

Kako napraviti razliku/balans između "poželjnog vremena" držanja bebe u rukama i preterano dugog držanja?

Nema jedinstvenog recepta kako i koliko treba nositi bebu. One su, pre svega, jako različite, samim tim i njihove potrebe ne mogu da se zadovoljavaju na isti način. Prevremeno rođenim bebama je potrebno da se na neki način stvore uslovi kao da su još uvek u stomaku, a to je najbolje kroz direktan kontakt kožom na kožu, uz osluškivanje otkucaja srca majke. Uvek imamo na umu uzrast i potrebe koje beba izražava, kao i način na koji treba da ih zadovoljimo.

Nije dobro ni u čemu preterivati, pa ni u nošenju bebe na rukama po čitav dan, a naročito ne noću. Mnogi roditelji kažu da je to jedini način da umire bebu - što je verovatno i tačno, jer je beba već naviknuta na držanje, i to je prihvatila kao položaj u kome provodi najviše vremena. To se najčešće dešava preterano brižnim roditeljima - koji, iz straha da se bebi nešto loše ne dogodi, od prvih dana je navikavaju na stalno nošenje. Osim što vremenom to prerasta u fizičku i psihičku iscrpljenost roditelja, i za bebu postaje štetno. Bez obzira što beba ima ograničenu mogućnost kretanja u ranom uzrastu, neophodno je nesputano pokretanje ruku, nogu i trupa, da bi njena motorika sazrevala nesmetano. Druga loša posledica preranog i predugog nošenja u uspravnom položaju jeste preopterećenje leđnih mišića bebe, koje dovodi do nepravilnog položaja kičme.

Kako na bebin fizički, mentalni i emotivni razvoj utiče kada je majka/otac ne uzima, ili je uzima retko i kratko u naručje?

Iako nakon rođenja presecanjem pupčanika beba i majka više nisu u bukvalnom smislu jedno, ta veza je jako slična biološkoj simbiozi, i to je obostrano. Prepoznajući potrebe deteta u prvoj godini života, majka negujućim ponašanjem obezbeđuje njihovo zadovoljavanje. Kroz svakodnevne situacije, koje sadrže emocionalno vezivanje - kao što su sisanje, zagrljaj, toplina, osmeh, praćenje, pokret i nošenje - beba odrasle doživljava kao brižne roditelje koji pružaju spokojstvo. Verovanje odraslima i oslanjanje na njih omogućavaju detetu da veruje sebi.

Izostanak bliskog kontakta sa roditeljima, naročito sa majkom u najranijem uzrastu, sigurno ostavlja posledice na njegov razvoj, pre svega na emotivni, ali i na fizički i mentalni.

Snežana Milanović, visoki strukovni terapeut