Danas se često govori o deci sa teškoćama u razvoju i o njihovoj uključenosti u vaspitno-obrazovni sistem. Inkluzivni proces postaje sastavni deo naših osnovih i srednjih škola, ali i vrtića. Inkluzija počinje priznavanjem i poštovanjem individualnih razlika koje postoje među decom. 

Broj dece sa teškoćama u razvoju u vrtićima je mali, razlozi su mnogobrojni, neki od  najčešćih su to što većina porodica ne ispunjava uslov jer majke ne rade kako bi vreme posvetile nezi deteta, kao i strah od osude sredine i otpora vaspitača prema radu sa decom kojima je potrebna dodatna podrška. Zato želimo da ukažemo roditeljima dece sa teškoćama u razvoju na pozitivne efekte uključivanja u vrtić. 

Od velikog je značaja da bi se dete sa teškoćama u razvoju razvijalo u skladu sa svojim potencijalima da bar dve godine pre polaska u školu bude uključeno u vrtić. 

Povezane vestiŽivot i vaspitanjeIzazovi roditeljstva: Kako da disciplinujete dete sa posebnim potrebama

Suočavanje sa realnim okolnostima i mogućnostima i prepuštanje deteta sa teškoćama u razvoju vaspitačima i vršnjacima je vrlo stresno i bolno za roditelje. 

Ipak, izolujući svoju decu od vršnjaka, roditelji im obezbeđuju socijalnu odbačenost i samim tim razvijaju kod svoje dece osećaj nepripadnosti i odbojnosti prema okolini, kao i naučene bespomoćnosti. 

Vaspitači su ti koji mogu da spreče, ublaže i eliminišu vršnjačku odbačenost dece sa teškoćama u razvoju. 

Na predškolskom uzrastu, socijalna prihvaćenost je ključna za razvoj deteta, dete tada stiče prve predstave o identitetu, prihvata sebe i svoje mane i vrline, intezivno razvija svoje komunikacione sposobnosti. 

Dragi roditelji, vi ostavljate vaspitačima na čuvanje vaše najveće blago, sa strahovima i pitanjima kako će vaspitači prihvatiti vaše dete, kako će ga hraniti, presvlačiti, da li će se dete uklopiti… Za uspešno partnerstvo porodice i vrtića, potrebno je, pre svega, poznavanje uslova u kojima dete živi, poznavanje karakteristika, sposobnosti, interesovanja i potreba deteta, porodičnih uslova i odnosa u porodici. Zato je u najvećem interesu deteta da roditelji budu otvoreni i iskreni, a vaspitači da ne kritikuju i osuđuju već zajednički usmeravaju. 

Često je da su roditelji dece sa teškoćama u razvoju skloni prezaštićivanju i na taj način kod dece stvaraju osećaj da ne mogu ništa sama da urade. 

Povezane vestiŽivot porodiceŽivot majke dečaka sa autizmom: Kako izgleda biti roditelj deteta koje ni minut ne sme ostati bez nadzora

Dete će imati veću motivaciju da se uključi u različite aktivnosti i da stvori pozitivan utisak o vrtiću kada i njegov roditelj i porodica imaju aktivan i pozitivan stav. Dete najpre uči po modelu.

Načini na koje vi, kao roditelji pomažete detetu u prilagođavanju su: otvoren i iskren odnos sa vaspitačem, zainteresovanost za život u vrtiću, strpljenje, otvorenost za pomoć i promene. Budite slobodni da zatražite informacije i o najmanjim koracima vašeg deteta i sitnim uspesima, kako biste se ohrabrili. Korisno je da se roditelji ne zatvore u „četiri zida“, već da borave sa detetom u prirodi, da mu dozvole da se igra sa vršnjacima, oni da se igraju sa njim, ipak je važno ne opteretiti dete i obezbediti mu neophodan odmor.