U 13 časova tog 22. septembra rodio se jedan mali Rastko. Pedeset tri santimetra i 3.700 grama života. Moj prvi susret sa njim bio je nekako nespretan. Mama ga je držala u naručju, nasmejana u bolničkoj postelji, a ja sam ga gledao i ćutao. Dodirivao mu rukicu, nožicu uvijenu u pelene, gledao u to naduto lice. Nisam znao šta da radim.

Nekoliko dana u porodilištu, a onda subota u podne. Vreme da mamin Rasi krene kući. Ćutao je dok ga ja babica presvlačila i nama pokazivala kako se to radi, kako se briše, povija, čiste ušice, nosić, glavica…

U vožnji do stana više sam gledao u retrovizoru njih dvoje na zadnjem sedištu, nego na put.

Dan pre dolaska bebe iskoristio sam da kupim sve što sam pomislio da nam možda treba i 100 odsto ne treba -  pakete pelena, vlažnih maramica, fiziološke rastvore, sterilne gaze, jod, pumpicu za izvlačenje slina iz nosa, još dva paketa tetra pelena, makazice za nokte, gomile vate, blaznice za mame, toplomer, štapiće za uši, dečiju kupku, vitamin d, hidrogen 3%, još portikli, peškirića…

Mislio sam da sam spreman. Prvi plač bebe stare pet dana vas otrese. Da li je gladan? Mokar? Umoran? Da nisu već počeli grčevi? Smeta li mu mleko? Jel mu udobno? Postavljate mu desetine pitanja bez odgovora. I grlite. Dok ne prestane i umiri se. Kako je i počeo. Odjednom. I bez razloga.

Tih prvih dana ste kao na testu. Kakvi ste roditelji, domaćini, supružnici, prijatelji… I da, treba vam pomoć. Nekog ko je to prošao. Tih dana pravovremena reč drugarice, komšinice, bake, sestre, kume…  mnogo znači.

Posle nedelju dana već sam se osećao pomalo sigurno. Mama je ta koja ga smiri, a ja sam taj koji je sa njim već ortak, zovem ga raznim nadimcima (ne znam odakle mi inspiracija da smislim po jedan novi nadimak dnevno), maštam da ga vodim na utakmice.

Mama je ta koja ga lepo presvuče, ja sam taj koji ga presvuče tako da je mokar sat vremena kasnije.

I svaki dan ima uspone i padove. Nekada je satima najbolji dečko na svetu. Miran. A onda dođe epizoda kada je jači od nas dvoje zajedno. I ništa mu ne možemo. I pitamo se kako baš nama zapade najnemirnije dete na svetu…

Posle petnaestak dana, bilo je vreme da ga prvi put izvedemo napolje. Na terasu na 10 minuta. Oktobarsko sunce ga je opilo. Zaspao je u mom naručju.

Isprva nije voleo da se kupa. Plakao je, činilo nam se da vodu nikada neće zavoleti. Ne zna se za koga je to kupanje bila veća tortura, za nas ili njega. A onda, bez ikakve najave (a bebe su takve, neuviđajne) zavoleo je kupanje. Tamo negde pred kraj prvog meseca. Sad voli kad ga položimo u kadicu sa malo vode, i brčkamo, polivamo, čistimo. I dalje ne voli kada ga izvadimo iz vode. Plače uvijen u peškiru. Ali i ja sam sada iskusniji, znam da će se i to u nekom trenutku promeniti.

Jer, bebe se menjaju. Neverovatnom brzinom. Ono što vam danas izgleda  kao rutina, već sutra će biti posve drugačije. Prvo je danima spavao noću lepo. Kao beba. Sa jednim buđenjem. Onda je odjednom to promenio za četiri, pet buđenja noću. Prvo je obožavao da spava popodne. Taman da se nešto opere, skuva ručak… Sada je popodne budan. Gleda oko sebe, voli svetlo. I tako ukrug, danas jedno, sutra drugo.

Obožava vožnju kolicima. Izgleda da sve bebe to vole. Zaspi na izlasku iz zgrade, probudi se kada pređemo kućni prag. A u šetnji spava. Meškolji se, ali spava. Iza jakne, kape, kapuljače, dva prekrivača u kolicima. Kažu: "Ne pretopljavajte bebu". Pa kako da ne utoplite to "kilo meso", uvek vam izgleda da je hladno i da treba toplije…

Na kraju prvog meseca, vreme je za prvi kontrolni pregled. Danima pre toga u kući  traje  preispitivanje. Da li je dovoljno napredovao? Šta će da nam kažu? Nećemo dohranu… Da li je previše jak, da li sme da se okreće na stomak jer danima to već sam čini… Hiljadu pitanja.

Merim se na kućnoj vagi sam, pa uzimam Rastka samo sa pelenom da se izmerimo zajedno. Da vidim koliko on ima, koliko je napredovao. Ne mogu da procenim sa sigurnošću, ali sam siguran da dobro napreduje. Ima obraščiće već.

Doktorka je bila fina. Plakao je dok se merio. Bio je go na hladnoj vagi koja je pokazala kilogram više nego na izlasku iz porodilišta. Mami se ozarilo lice. Još je i tri santimetra duži. Dok sam ga držao, onako golog i uplakanog, upiškio se po meni.

Doktorka se nasmejala, sigurno nisam ni prvi ni poslednji kome se to desilo. Kaže nam da je zdrav, jak, pokazala nam je neke vežbice, odahnuli smo.

"A sad još samo da primi vakcinu", reče na kraju. Vidim mamu kako se stresa, njega koga smo umirili i obukli. Prilazi sestra sa iglom, moli da mu zavrnem nogavicu, mama ne sme da gleda. A ja moram da ga držim. Ajde tata, budi i ti jednom hrabar, mislim se. Mama ga hrani, najviše brine, uspavljuje, plače sa njim. Vakcina je izgledala zastrašujuće, trajalo je kao večnost. A na kraju, čini mi se da je mene bio više strah nego njega. Pet minuta kasnije Rastko je zaspao u kolicima.

Prvi mesec sa bebom je proleteo. Putovanje je bilo čarobno. On je čaroban do neopisivosti. Kao i za svakog roditelja, za mene je naš Rastko najlepši, najjači, najbolji… šta god na naj. I znam da se nikada neće ponoviti prvi mesec sa prvom bebom u mom životu. I zato smo ga slikali svaki dan u svim pozama. Da ne zaboravimo kako se grčio, plakao, istezao, možda nasmejao…

Ali mi se nešto čini da i bez tih fotografija ovih trideset dana ja i njegova mama nećemo nikada zaboraviti…