Pročitala sam priču mame Milice i apsolutno je u pravu. Imam dvoje djece - sina i kćerkicu. Sina sam rodila prirodnim putem.

Prva trudnoća i, normalno, strah od poroda. Cijelih devet mjeseci sam provela čitajući da li boli, kakvi su bolovi i ono najgore - da li ću moći izdržati bol. Bolovi su se javili dva dana prije poroda, a ja toga nisam bila ni svjesna. Ležala sam kući misleći da mi nije ništa. 

Dva dana poslije otišla sam u bolnicu da uradim neke nalaze, teško sam disala. Cijelim putem osjećala sam jake kontrakcije. Nakon urađeni nekih pregleda kažu mi da se javim ginekologu za dva sata. 

Javila sam se nakon tih dva sata čekanja i doktorica mi na pregledu kaže da je porod krenuo i šalje me hitno u rađaonu. Od silnog uzbuđenja ne znam kako sam i dospjela do sale. Toga dana rađaona je bila puna. 

Ležala sam na hodniku i slušala ostale žene kako govore da ne mogu da izdrže i da ih mnogo boli. Mislila sam da mene ne boli i nije tad u tom trenutku. 

Ležeći na krevetu počeli su se javljati jaki bolovi koji te podsticu da vrištiš. Doktorica upozorava da čuvam snagu, trebaće mi. 

Nakon pola sata držala sam svoga sina u naručju. 

Poslije, uz pomoć babice sam se okupala i smjestila u sobu. Bebu su mi odmah donijeli i kroz dva dana sam napustila bolnicu. Kretanje i sve ostalo bilo je normalno kao i prije poroda.

Drugi porod carski rez.

Ostala sam u bolnici jer su bebi opadale sekunde otkucaja srca. Do termina je ostalo još nekih sedam dana i nisam osjećala nikakve bolove. 

Mnogo sam se plašila drugog poroda, ne znam zašto, jer je prvi prošao sasvim normalno. Ali osjećala sam neki strah, kao da nešto neće biti u redu. 

Nakon dva dana provedena u bolnici, dolazi doktorica koja mi je savjetovala da ostanem na promatranju ta dva dana, dolazi ona da me pregleda ponovo i uradi ultrazvuk.

Nakon svega toga govori mi da bebi nije više mjesto u mom stomaku i da će me uvesti u porođaj. Spremila sam se i došla u salu, legla na krevet. Umirala sam od straha. 

Pored velikih bolova nisam mogla ni da dišem. Dali su mi kisik, počela sam se tresti, a u svemu tome nisu čuli ni bebu. I doktorica me šalje na hitan carski.

Uspavali su me.

Budim se u sobi, ne znam gdje sam i zašto sam tu i odmah osjećam jake nepodnošljive bolove. Ne mogu da se pomjerim, ne mogu da dišem, a usta i grlo suhi, žedna sam, međutim ništa ne smijem jesti ni piti do sutra navečer.

Ne mogu ni da pričam sa svojima koji stalno zovu na telefon. Noć je i nekako prošla, ležala sam nepomicno. 

Rano ujutro dolaze babice da me dignu iz kreveta. Užasno je boljelo. Ne možeš da dišeš od bolova bukvalno. Kasnije vade kateter i onda ustaješ sama do toaleta i vraćaš se nazad. Moraš poslije sve sama. Pravi pakao. 

Stigla sam kući za par dana, uz strogo mirovanje. A da ne spominjem vađenje konaca silne injekcije i infuzije. 

Oporavak od carskog reza trajao je dosta duže.

Moj savjet za buduće mame - pustite da sve ide prirodno. Bolovi koji se osjete kod prirodnog porođaja brzo nestaju, dok kod carskog reza osjećate jake bolove poslije kad se probudite i bukvalno vam nije ni do čega. 

Ali još moram da dodam - zahvaljujući carskom rezu, moja beba je sada zdrava i živa. Hvala Bogu.

Mama Amra

Pročitajte i...