Jednoga dana, kada porasteš, pričaću ti koliko si volela šake dok si bila beba. Prvo svoje kojima si plela ispred očiju, a zatim i moje koje još uvek zdušno studiraš, naročito pred spavanje. Sa obe ručice uzmeš moju šaku pa je okrećeš, namršteno proučavaš moj dlan zatim ga spuštaš na svoje lice i posle par sekundi podižeš. I tako bezbroj puta...

Ja gledam tvoje vazdušaste šačice i razmišljam...Jednoga dana i one će biti velike kao moje. Sa nalakiranim noktima, ponegde okrznutim. Njima ćeš pisati, crtati, praviti pletenice, nanositi karmin i maskaru. Vezivaćeš pertle, zakopčavaćeš minđuše i ogrlice i debele kapute. Navlačićeš šarene haljine i suknje i pravićeš mašne oko struka. Cepaćeš unihopke i na brzinu ćeš praviti neuredne punđe. Okretaćeš stranice knjiga. Dobovaćeš prstima dok čekaš neke važne vesti. Biće i one ispucale i pomalo grube od hladnoće i pranja sudova pa ćeš mackati kreme da ponovo budu mekane. Možda ćeš prelaziti dirke klavira, svirati violinu ili igrati tenis. U trenucima dosade ćeš uvijati pramen kose oko kažiprsta.

A onda, kada prođe puno, puno godina od sada, nečija mala ruka će proučavati i tvoj dlan, a ti ćeš biti srećna kao što sam ja. Mirisaćeš te ručice, mazićeš njima svoj obraz uz reči: "Mala mama" i uživaćeš u toj mekoći i slatkoći. Možda ćeš plakati, jer će ti se po glavi rojiti iste misli kao meni sada..

A ja...ja ću u međuvremenu što manje treptati, da mi slučajno neka sekunda ne promakne.

Pročitajte i...