Da li treba obrezati muško dete je pitanje koje većina roditelja islamske veroispovesti u BiH nikada ne postavlja. Kao što nisam ni ja kada se rodio moj prvi sin. Jednostavno o tome se ne razmišlja i ne postavljaju se nikakva pitanja. Zna se da muško dete treba biti obrezano što iz verskih, što iz zdravstvenih razloga. Upravo tako velika većina roditelja razmišlja. 

Kada se rodio moj prvi sin znala sam da će biti obrezan. Puno puta sam čula da je obrezivanje dobro za higijenu, zdravlje i da se sva muška deca obrezuju. Na koncu, to nam je verska dužnost. Tako da je obrezivanje i za moga sina bilo nešto što se podrazumevalo. 

Sa osam meseci otišli samo da obavimo obrezivanje ili kako se to kod nas kaže - sunećenje. Naravno kao i svaka druga majka bila sam jako zabrinuta i osećala sam veliku dozu anksioznosti. Ali ipak pokušavala sam sebe da utešim činjenicom da se većina dečaka obrezuje i da je to kratka operacija. Na preporuku doktora izabrali smo lokalnu anesteziju jer za opštu nije bilo potrebe. Nakon što je doktor dao anesteziju sačekali smo neko vreme. Kada je sunećenje počelo, moj sin je odmah krenuo sa plačom i vriskom. Znojio se i pokušavao da pomeri nogice koje su bile pričvršćene za sto kaiševima. Dok je trajalo obrezivanje imala sam dojam da on može osetiti bol u potpunosti. Nakon što je sunećenje završeno malo se smirio. Po povratu kući je ponovo počeo sa plakanjem. Velika bol i stres takođe tokom skidanja zavoja. Nekoliko dana trajala je agonija jer ranica nije pravilno zaceljivala. Sve u svemu jako bolno i traumatično iskustvo za sve nas.

Dve godine kasnije rodio se i naš drugi sin. Obrezivanje je ponovo postala tema u kući, međutim ovog puta odlučila sam da se edukujem i uradim svoju roditeljsku zadaću. Jednostavno nisam mogla i želela da ponovo prolazim kroz stres i da i mlađeg sina izložim bolu kroz kakvu je prošao stariji sin. 


Foto: Shutterstock

Odlučila sam saznati što više o obrezivanju, pozitivnim i negativnim efektima i čujem mišljenja stručnjaka. Razgovarala sam sa našom pedijatricom i čitala domaću i stranu literaturu te sam tako došla do nekoliko vrlo bitnih zaključaka. 

Istina je da obrezivanje u određenim slučajevima može biti rešenje, međutim kada je reč o detetu koje nema nikakav medicinski problem, tada je obrezivanje potpuno nepotrebno. Zašto namerno nanositi povredu detetu koje je zdravo i koje nema medicinsku indikaciju za obrezivanje? 

"Sunećenje je verska dužnost". Ne, nije. Sama reč "sunet" znači da je nešto preporučeno ali nije obavezno. Kada bi obrezivanje bilo "farz" tada bi bilo obavezno. Neobrezan dečak neće biti ništa manje musliman. Da bi dete bilo musliman i pohađao mekteb uslov nije da bude obrezan. Obrezanost nema nikakve veze sa pobožnošću niti utiče na to da neko bude više ili manje musliman odnosno vernik. Ja kao roditelj ću se potruditi da moja deca budu fino odgojena, kulturna, i uvek pomognu onome u nevolji. I kada malo porastu pohađaće mekteb. Da li su obrezani ili ne je nevažno. 

"Sunećenje je dobro za higijenu". Ova tvrdnja je najčešći izgovor za sunećenje. Međutim svako ko malo razmisli o tome shvatiće da se higijena održava vodom i sapunom odnosno redovnim kupanjem. Posebno u današnjem vremenu kada su higijenski uslovi odlični i kada ima dovoljno vode za telesnu higijenu. Kao što učimo dete da redovno pere ruke tako ga možemo naučiti i da opere polni organ. Prilikom kupanja potrebno je povući kožicu prema nazad i isprati vodom. To traje nekoliko sekundi i nije teško. Dakle, mnogi tvrde da se obrezivanje radi zbog higijene, ali za moje shvatanje taj argument nema puno smisla. Najbolji način za postizanje visokog stepena higijene je redovno kupanje i upotreba vode i sapuna. Ako se dete redovno kupa i ako ga roditelji nauče pravilnoj higijeni (kao što je i pranje ruku), to je sasvim dovoljno i nikakvo obrezivanje nije potrebno. Higijena se ne održava operacijama.

"Sunećenje je zdravo i sprečava infekcije". Ova tvrdnja je jako prenaduvana. Šanse da neobrezano dete oboli od infekcije su izrazito male i najčešće su rezultat nedovoljne higijne. Dete koje se redovno kupa sigurno neće oboliti. Razmišljala sam i o onima u drugim zemljama u čijim kulturama obrezivanje ne postoji. S tim u vezi sam se zapitala kako njihova djeca mogu rasti i živeti neobrezani? Ako mogu njihova deca, onda može i moj sin. Deca u drugim državama koja su neobrezana nisu ništa manje zdrava i čistija od osunećene dece u našoj zemlji.


Foto: Shutterstock

Pored toga što je etički problematično odstranjivati prirodan i zdrav deo tela bez detetovog odobrenja te mu nanositi povredu, obrezivanje takođe nanosi štetu polnom organu. Kožica odnosno prepucij je poput kapka na oku - i jedno i drugo imaju ulogu zaštite organa. Kapak na oku čuva i štiti sluznicu oka dok kožica čuva i štiti osetljivost i nežnost glavića. Kožica je prirodna zaštita za glavić i kao svaki drugi deo tela ima svoju funkciju. Za dečake je zdravije i prirodnije ako nisu obrezani odnosno ako imaju kožicu (prepucij). 

Takođe sam došla i do zaključka da mnogi roditelji obrezuju svoju decu zbog pritiska okoline, odnosno zato što neće da njihova deca budu drugačija od druge dece. Međutim i taj argument mi je besmislen jer se prirodno svako dete razlikuje na neki način. Nije sramota biti drugačiji odnosno nije sramota ako dete nije obrezano! Barem bi to u 21. veku to trebalo biti jasno svima. Da kojim slučajem sunećenje nije deo naše vere i tradicije, nikoga ne bi bilo briga za "higijenske prednosti". Ali pošto sunećenje jeste deo naše tradicije tome se, u cilju opravdanja, dodaje i "higijenski" argument. 

Moj mlađi sin sada ima četiri godine. Nije i neće biti obrezan. Sasvim je zdrav i čist. Nikada nije bilo ni izgleda za nekom infekcijom. Takođe nije ništa manje musliman od svog starijeg brata koji, na žalost, jeste obrezan. Zašto bih mu odstranjivala delić njegovog tela zbog nekog mog hira? Zašto bih ga izlagala riziku i traumi ako za to nema nikakve medicinske potrebe? To je moj čvrst stav sada i u buduće. Tu odluku sam donela kao majka i roditelj u najboljem interesu mog deteta. 

Moja namera nije da pametujem niti da roditelje odvraćam od sunećenja dečaka. Moja namera je samo da pokažem na svom primeru da ima i roditelja koji ne žele da osunete dete i da to nije nikakav tabu. Mnogo je roditelja koji su takođe u dilemi po ovom pitanju i ne žele to uraditi svome detetu ali usled pritiska okoline to ipak urade. Moja poruka je da se drže svog uverenja i zaštite svoje dete od nepotrebne operacije. Moja namera nije da osuđujem bilo koga jer svaka majka radi ono što misli da je najbolje za njeno dete. Ono što hoću je da podstaknem mame na razmišljanje i da dam podršku onim mamama koje su odlučile isto kao i ja, a to je da ostave svoje sinove onakve kakvi su rođeni, jer priroda ipak zna najbolje.

Mama Aida

Pozivamo vas da kroz ovu rubriku prenesete svoja iskustva iz perioda trudnoće, sa porođaja, prvih dana sa bebom, kao i iskustva u odgajanju i vaspitanju dece. Vaša iskustva mogu biti dragocena drugim ženama, a pored toga što ćete pomoći jedna drugoj, verujemo i da ćete uživati u pričama trudnica i mama koje žive u drugim zemljama.

Pošaljite nam svoju priču, fotografiju - ukoliko želite (maksimalna veličina fotografije 200Kb) i osnovne podatke (ime i prezime, adresu, godine i e-mail adresu) na e-mail: iskustva@yumama.com.