Aktivna tokom cele trudnoće, kućni poslovi, društveni život, fakultet (u osmom mesecu davala ispite), bez ikakvih problema i poteškoća, najlepši period u mom životu! Mislila sam da će mi shodno tome i porođaj biti lak. Daleko od toga... 

Porođali su me uz pomoć indukcije, epiziotomije i vakuuma
Očekivani termin premašila sam za pet dana. Na dan kada je određen termin javila sam se u porodilište, otvorena je istorija bolesti, nakon čega sam svakodnevno dolazila na CTG. Petog dana, na moje insistiranje, lekar me je ginekološki pregledao i ustanovio da sam otvorena 4 cm i da ako želim mogu da ostanem da mi uključe indukciju kako bi mi krenuli bolovi i kako bi se ubrzao porođaj. Prihvatila sam oberučke.

Muž je otišao do kola po torbu koja je već bila spremna, a mene je babica odvela na odeljenje i smestila u sobu.

Indukcija mi je uključena u 14 časova, slabi bolovi (kao kod menstruacije) koji su krenuli odmah nakon 15-ak minuta, postepeno su postali učestaliji i jači, da bi oko 16h dostigli vrhunac. Od tada sam ja u užasnim bolovima, posle nekog vremena nemam više snage ni da vičem ni da jaučem, ni da dozivam, osećam se kao da umirem i kako ne mogu više ni jednu kontrakciju da izdržim. E sada, da je lekar bio tu, mogao je odmah da me porodi, jer se apsolutno ništa nije promenilo u mom stanju od 16 časova do 19 časova, kada se on konačno pojavio, i kada sam se ja jedva odgegala do sale. Napone nisam osećala, već samo užasne bolove. Već iscrpljena, polusvesna, nemam snage da guram. Beba se već neko vreme muči i nikako ne može da izađe. Epiziotomija mi je izvršena bez da me iko obavestio o tome. Dve babice preko mene leže, pritiskaju, guraju laktovima... Ništa se ne dešava.

Doktor napokon odlučuje da bebu izvadi uz pomoć vakuuma. Od trenutnog olakšanja izgubila sam svest. Babica me šamara kako bi me probudila i pokazala mi dete, muško, 3750 grama, 52 cm dugačko, upoređuje brojeve na mojoj i njegovoj narukvici, traži da konstantujem da je to u redu, ali - magla, suze, zatvaram oči... Probudili su me posle dva sata odležanih u porođajnoj sali kako bi me prevezli u sobu. Videla sam muža i majku u hodniku, kažu mi da je beba dobro, videli su je.

U 21 čas, sestra koja me smešta u krevet mi govori da će doći ujutru da me podigne da odem do toaleta i da će mi nakon toga doneti bebu, da se odmorim i da nikako ne ustajem sama. Nisam ni u stanju, milim se, to mi je trenutno nemoguća misija.

Prvi podoj - niko mi nije pomogao!
Noć je prošla u polusnu i ujutru, u 6 sati, meni donose bebu. Nemojte pogrešno da me razumete, jedva sam čekala da ga vidim i uzmem u naručje, ali nisam još nijednom ustala od porođaja, mislim i da nisam ustanju, šta ako mi se zavrti, šta ako... Ne, ne smem. Molim brzo babicu koja prolazi hodnikom da dođe i da mi pomogne.

Stavili su mi bebu na grudi i uz reči "podoj je", a niko mi nije pokazao kako. Srećom, "opravna" sam žena, a i hvala Bogu odmah mi je proradi majčinski instinkt da ću uraditi kako je najbolje za moje dete. 

Dani nakon porođaja su bili strašni.
Boravak u bolnici mi je ostao u najružnijem sećanju. Nisu dopuštali da obučem bebu u garderobu koju sam donela, nego je ležao u pocepanoj, pomodreloj benkici, a nogice do struka su mu bile zavezane u neku pocepanu vreću. Ti ga paziš kao malo vode na dlanu, a onda dođe sestra i podigne ga za ruku, odnese u nepoznatom pravcu, niti te obavesti da kaže "vodim ga tu i tu, na to i to snimanje, vratiću ga za toliko i toliko". 

Posteljinu možeš da zameniš sama, ako si sposobna. Dovezu kolica sa čistim vešom u hodnik, pa onda ti probiraš ako nađeš nešto da nije iscepano, ma nema veze, bar da ne ležiš u krvi. 

Rana me je toliko bolela, da kada god vidim negu sestru ja se požalim, a njihov jedini odgovor je "pa i treba da boli!" Prokrijumčarim Panadol da pijem protiv bolova, ali ne pomaže. Ne mogu da hodam, ne mogu da sednem, ma na svaki mogući pokret imam osećaj da pucam. Čišćenje rane ne postoji, previjanje rane ne postoji, u viziti te doktor pogleda sa tri metra udaljenosti i kaže da je sve u redu. Jedva čekam kući.

Sedmog dana kada sam otišla da mi skinu konce. Sestra, kada je pogledala ranu, bukvalno se prekstila - ušivena sam i za zdravo mesto, stegnuta toliko da je sve oteklo. Konačno olakšanje!

Moj sin sada ima dve i po godine. On je zdrav dečak koji je kao posledicu korišćenja vakuuma imao samo podliv na glavi veličine pesnice koji za mesec dana prošao i, hvala Bogu, ništa drugo. 

Posledice još uvek osećam.
Sada razmišljam da bi možda bilo bolje da sam sačekala da bolovi i kontrakcije krenu prirodno, možda bi se i porođaj završio prirodno. Ne bih toliko dugo bila u bolovima, pa bi imala snage da guram i sarađujem. 

Sve u svemu, drage koleginice mame, ja imam jedno vrlo loše iskustvo o porođaju i boravku u bolnici, o lekarima, sestrama i babicama, njihovom odnosu prema mladim majkama. Kažu da se sve muke brzo zaborave kada ti donesu bebu, kod mene to nije slučaj, nisam zaboravila ni posle dve i po godine i, pravo da vam kažem, to je najveći razlog zašto se ne odlučujem da rodim drugo dete.   

Žao mi je što je tako, žao mi je što živimo u takvoj državi, gde je dopušteno takvo ponašanje. Zar na birou rada nema dovoljno lekara i sestara koji bi jedva dočekali da rade svoj posao sa zadovoljstvom i osmehom na licu? Koji bi učinili malo lakšim taj period kada na svet donesiš novi život. Koji bi ti pokazali kako da dojiš bebu, kako da joj promeniš pelenu. Uputili ti toplu reč. Previše maštam? Zašto? Da vidim da li bi bilo tako kada bi privatizovali zdravstvo. 

Veliki pozdrav za sve trudnice i mame od Tanje iz Niša, sa porukom:

Verujte u sebe, verujte u majčinski instinkt, volite vaše bebe!