Ognjen je rođen sa crnom, gustom kosicom, koju je ubrzo zamenila nova, znatno svetlija. Kako je kosa rasla, tako se oblikovala u plavo-smeđe loknice, pa smo suprug Nebojša i ja uživali u Ognjenovoj frizuri. Kada je toliko narasla da su šiške već počele da mu padaju u oči - skratili smo ih, ali loknice nismo dirali. Bilo nam je žao da ga šišamo, mada je već bilo leto, zbog čega su obe bake - i Stana i Snežana predlagale "da ne mučimo više dete, da mu skratimo kosu". I Nebojša i ja smo znali da je kraća kosica bolja za tople dane, ali baš tada su loknice bile najlepše!

Odlagali smo šišanje do pred sam polazak na more. Već je bio avgust, leto pretoplo. U međuvremenu sam od drugih majki čula da mala deca baš i ne podnose šišanje, pa smo se za frizera opremili čokoladicama, da "utešimo" Ognjena ako bude potrebno. Čokoladu mu, inače, nerado dajemo. Na putu ka frizeru, Nebojša se nije izjašnjavao, dok sam ja bila vrlo uzbuđena. Pitala sam se kako će da nam dete izgleda bez prelepih loknica na glavi, i kako će Ognjen da prihvati to što smo naumili.

Salon je bio pun igračaka, sa specijalnom stolicom za decu, čak sa ljuljaškom i malim toboganom, a Ognjen jedina mušterija. Odmah mu se dopao enterijer, i šišanje je obavljeno bez ikakvih problema. Kada je sve bilo gotovo, i kada je u salon stigao nešto malo stariji dečak, Ognjen uopšte nije hteo da mu ustupi stolicu, već je mirno sedeo, igrajući se raznovrsnim figuricama. Mada je bez svojih loknica izgledao kao sasvim drugo dete, Nebojša i ja smo bili zadovoljni novom frizurom, koja mu je isticala lep oblik glave. Pažljivo sam pokupila par loknica i stavila ih u kesicu...

Zbog načina na koji je salon opremljen, i uspešne animacije iskusne frizerke, Ognjen je na svoj način izražavao želju da i narednog dana odemo na šišanje. Od tada je prošlo desetak meseci. O ponovnom odlasku do frizera još ne razmišljamo, a njegove dražesne loknice iznova lepo rastu.                    

Mama Zorica Radovanović i sin Ognjen (dve i po godine)