O značaju prirodne ishrane za razvoj novorođene dece sam se dobro informisala tokom trudnoće, tako da je dojenje za mene bilo nešto što se podrazumeva. Znala sam i za moguće probleme koji mogu da "naiđu" u toku dojenja, posebno na početku, i to sa prvim detetom.

Sa jednim od mogućih problema sam se suočila već pri prvom podoju moje Staše. Zbog uvučene bradavice na jednoj dojci, teško sam mogla da primenim savete dobijene u porodilištu: da ležeći u krevetu, prihvatim bebu i pravilno je držim uz dojku. To sam nekako uspela sa prvim podojem iz jedne dojke. Ali, kada je trebalo da promenim stranu i omogućim Staši sisanje i iz druge dojke, uradila sam to sedeći, jer mi bolovi posle carskog reza nisu dozvoljavali drugačiji položaj.

Nažalost, taj podoj nije bio uspešan. Ni Staša ni ja se nismo najbolje snašle sa mojom uvučenom bradavicom. Mleko je ostalo u dojci, bilo ga je dosta, tako da sam brzo dobila upalu i sve me je bolelo.

Pokušala sam da problem uvučene bradavice rešim pumpicom i silikonskom bradavicom

Ispucale bradavice sam lečila izlažući ih suncu koje je dopiralo kroz prozor sobe u porodilištu. Kasnije, kod kuće, uz pomoć patronažne sestre sam praznila (izmlazala) višak mleka - to dodatno pražnjenje je potrajalo punih mesec dana. Pokušala sam da problem uvučene bradavice rešim pumpicom i silikonskom bradavicom. Primenjivala sam je sa strepnjom, nisam htela da se Staša navikava na silikonsku cuclu!

Da li zbog kvalitetnog mleka kakvo sam imala, ili zbog Stašine lenjosti, tek podoji su uvek bili kratki, nikada duži od pet minuta. Uzalud sam pokušavala da primenim savet patronažne sestre da dete sisa dva puta po 15 minuta, jer je već posle pet minuta sisanja Staša čvrsto spavala. Njen san nije trajao dugo. Staša se i preko dana i tokom noći budila na svakih sat ipo i tražila novi, uvek kratak podoj. U svakom slučaju, ona je lepo napredovala, što je pokazala već prva, redovna kontrola u domu zdravlja. Na kraju prvog meseca, Staša je dobila u težini 1.000 grama, a na kraju drugog - čak 1.500 grama, i to samo zahvaljujući dojenju.

Za sve to vreme, pa i danas, jer Staša još uvek sisa, vodim računa o svojoj ishrani - da to budu jela bez mahunarki, bez začina. Čak sam izostavila i neko voće: jer, čula sam, na primer, da ako majka jede bananu, to steže dečju stolicu, kao i da južno voće nije dobro za dojilje... No, i pored toga, Staša je prva četiri meseca imala stomačne grčeve - što je nas, roditelje, prilično namučilo. Ona sada uveliko jede čvrstu hranu, ali se ne odriče maminog mleka. Redovne podoje ima ujutru - čim se probudi, i uveče - pred spavanje, dok joj preko dana mamino mleko služi kao desert, posle obroka. Rekla bih čak da se više igra sa dojkom nego što sisa... ili je to njena potreba da nas dve što duže ostanemo bliske.

Ileana Maslarić i ćerka Staša