Danas nije neobično da čujemo da deca ostaju u krevetu sa roditeljima i do desete godine, međutim psiholog Milja Krivokuća ne preporučuje da deca spavaju u istom krevetu s roditeljima posle četvrte godine i kaže:

"Spavanje s roditeljima samo po sebi ne bi trebalo da ima štetan efekat na razvoj dece, ali je problem što je ono obično praćeno celokupnim kontekstom vezanim za osamostaljivanje deteta. Granica koja se sve više pomera ima veze s roditeljskim uverenjima u odnosu na ovu pojavu, ali i sa popustljivošću i neistrajnošću u menjanju stečene navike. Deca individualno reaguju na pokušaj promene, i to umnogome zavisi od dečjeg temperamenta, postojanja strahova, kvaliteta formiranog odnosa s roditeljima, ali i načina na koji roditelji pokušavaju da nauče dete da spava samostalno. Ukoliko su deca spavala s roditeljima do treće godine neće se lako navići da spavaju sama. Zbog toga je potrebno da se postepeno navikavaju na spavanje u svom krevetu."

Prema njenim rečima, važno je da dete ima ritam spavanja, da se u sobi i u krevetu oseća prijatno, što podrazumeva i izvesno estetsko uređenje.

"Svaki put kada u svojoj sobi ostane duže od uobičajenog, dete treba pohvaliti ili nagraditi. Sitne nagrade treba da se planiraju na nedeljnom nivou, ne češće", ističe psiholog Milja Krivokuća.

Za roditelje je jednako važno da neguju svoje partnerske odnose i oni mogu različito da reaguju u situaciji kada dete spava samo s jednim, a ne sa oba roditelja u istom krevetu. Reakcije umnogome zavise od toga kako roditelj doživljava tu situaciju i kakvi su njegovi kapaciteti da se na zreo način nosi s njom.

"Moguće je da se kod roditelja javi i ljubomora jer se osećaju zapostavljeno i odbačeno i često je ljubomora praćena osećanjem krivice. Zbog toga bi i trebalo da kroz ovu situaciju roditelji prolaze zajedno, da budu podrška jedno drugom i da ujednače svoje stavove i zahteve u odnosu na dete, ali i da zajedno rade na njegovom osamostaljivanju", objašnjava psiholog.