Bilo mi je potrebno godinu dana, tri meseca, dvadesetidevet dana i sedam sati da konačno skupim snage i napišem nešto svojoj postporođajnoj depresiji. 

Svaka žena koja pati od postporođajne depresije oseća ekstremnu tugu, strah i bes. Oblik postporođajne depresije od koje sam patila ja, pogodio me je do srži. Još uvek osećam mučninu u stomaku kada pomislim na taj period i to je razlog zašto mi je trebalo toliko vremena da stavim nešto na papir.

Ja sam imala neželjene, grozne, opsesivne i zastrašujuće misli o povređivanju sebe ili bebe i ta osećanja plašila su me na smrt.

Pre nego što počnem da pišem bilo šta, imam potrebu da napišem prvo ovo: ja sam dobra majka. Ja sam pažljiva, ja negujem i obožavam svoju ćerku. Činjenica da imam potrebu da to napišem govori u prilog tome da je ovo tema o kojoj se ne priča dovoljno i da često majke u postporođajnoj depresiji nailaze na nerazumevanje.

Verujte mi, mnogo puta sam tražila način i pokušavala da svoj um nateram da razmišlja o srećnim stvarima, ali sam posle tih pokušaja bila samo još više zbunjena.

Kada sam ugledala svoju ćerku prvi put, imala sam osećaj kao da u meni raste još jedno srce samo za nju. Brzo sam osetila povezanost sa njom i osećala sam se počastvovano što sam baš njena majka. Satima bih je gledala, pokušavajući da svaki njen pokret i svaki milimetar njenog bića urežem u svoje pamćenje, da slučajno ništa ne propustim i ne zaboravim.

Bila sam u majčinskom raju. A onda sam odatle bila proterana...

Tri dana nakon što sam došla kući sa bebom, posetila nas je patronažna sestra koja je, između ostalog, uradila rutisnki pregled mene i bebe, i pokazala mi neke osnovne stvari u vezi sa održavanjem bebine higijene. Primetila sam da me njeno prisustvo čini nervoznom. Ona mi je neke pokazivala neke stvari, poput prepovijanja i različitih poza za dojenje, koje ja nisam mislila da su prirodne. To osećanje učinilo je da se zapitam da li ja išta radim kako treba, a kada je ona otišla, osećala sam se veoma zbunjeno i zabrinuto. 

Nekoliko dana kasnije primetila sam da se misli u kojima se nešto loše dešava mojoj bebu, sve češće pojavljuju u glavi. Od padanja niz stepenice, preko udaranja glavom u dovratak dok sa njom u naručju prolazim kroz vrata do toga da se guši u snu. U mojoj glavi mojoj bebi su se dešavale sve najstrašnije nezgode za koje sam u životu čula ili čitala o njima.

Ponekada, kada bi mi takve misli prolazile kroz glavu, osećala sam se loše i fizički. Bilo bi mi muka, srce bi mi ubrzano lupalo, ruke bi mi postale vlažne, ne bih mogla dišem. Tokom tih trenutaka stalno sam pokušavala da se umirim govoreći sebi da sam pod stresom i kada se samo malo odmorim sve će biti u redu. 

Slike različitih užasa postale su učestalije kada mi se završilo porodiljsko odsustvo, tj. nepunih dvanaest nedelja posle porođaja. Tada sam još uvek isključivo dojila, što je značilo da sam morala da se izmlazam četiri do pet puta na dan, kako ne bih izgubila mleko.

Kada sam se vratila na posao imala sam osećaj da su zadaci zahtevniji nego što su bili i da ne mogu da stignem sve da završim. Povratak na posao pamtim kao period kada su opsesivne misli počele učestalije da me muče.

Kroz glavu su mi prolazile užasne ideje o ubistvu i samoubistvu, ili da bih mogla da povredim svoju bebu. I koliko god sam sebi govorila da moram da prestanem da mislim o tome, sve više sam mrzela samu sebe i opsesivna, zastrašujuća osećanja su me sve češće opsedala.

Misli su postale toliko strašne da sam počela da se bojim i da držim svoju ćerku, ali ne više da je ne bih povredila, nego sam mislila da će te užasne misli nestati ako je ne držim. Mislila sam da ako je ne uzimam neko vreme, misli će nestati. Iako sam znala da je to i psihički i fizički neizdrživo, čak i ne moguće jer sam još uvek dojila, ipak sam se trudila da ne budem u bebinoj blizini.

Foto: Shutterstock

Plakala sam pod tušem, noću sam imala more i budila sam se preznojana, povukla sam se i udaljila od svih koje volim. Bilo me je sramota. Ubedila sam sebe da sam loša osoba, i mislila sam kako će se to stanje završiti samo ako se ubijem. Osećala sam se kao da se moj mozak okrenuo protiv mene i unuštava mi sve za čime sam čeznula u životu.

Bilo me je sramota da bilo kome pričam o tome. O svojim osećanjima nisam pričala ni suprugu ni majci jer sam se plašila da će misliti da sam monstrum. Sa druge strane, želela sam da ostanem jaka, i mislila sam da ako potražim pomoć, da će to biti odraz slabosti. I tako sam ostala sama.

Nekada intenzivnije, nekada slabije, ali kada se sabere, zastrašujuća osećanja su me preplaviljvala nekoliko meseci. Potpuno sam bila paralizovana. U početku sam samo ćutala.

Kako je vreme porolazilo, malo po malo, počela sam ponešto od onoga šta osećam da pričam mužu. I on je pokušao da se informiše o toj sitiaciji kako bi mogao da mi pomogne, ali uprkos njegovim naporima, i njegovom trudu, ništa nije pomagalo.

Srećom, sada, nakon višemesečnog oporavka, nakon što sam deset nedelja odlazila u savetovalište i konačno progovorila o svom iskustvu, osećam se mnogo, mnogo, bolje. 

Naučila sam da te misli nisu ja. Naučila sam da im ne dajem toliku važnost. I primetila sam da što više pričam o mom iskustvu, da se sve više oslobađam tih osećanja.

Ali kako sam to mogla da znam? Tokom trudnoće i nakon porođaja samo me je jedna lekarka pitala da li sam pomišljala da povredim sebe ili bebu, a ja sam joj dala formalan odgovor - ne. Jer me je bilo sramota da odgovorim drugačije.

Niko me nije upozorio da bi nešto tako moglo da mi se desi. I zato molim sve majke da ne ćute kao što sam ja. 

Vaš mozak će svakako da proizvodi takve misli, vi međutim ne morate da ih slušate. Volela bih da sam to znala ranije.