- Slaviša je pre 15 godina oženio Albanku Raziju, sa kojom živi u selu blizu Prištine.
- Imaju dvoje dece i žive u skladnom braku, ali su zbog toga što su različitih nacionalnosti naizlazili i na mnoge osude.
Raza je pre petnaestak godina napustila Tiranu, glavni grad Albanije, i udala se za Sinišu Jovića u Zebince, planinsko selo opštine Novo Brdo, oko pedesetak kilometara istočno od Prištine. Ubrzo su dobili dvoje dece, a život im, ni tada ni danas, nije bio lak.
Imaju više grla goveda i ovaca, kao i oko petnaest hektara zemlje koju redovno obrađuju i od koje žive. Iako su poznati po skladnoj ljubavi i međusobnom razumevanju, tvrde da od nadležnih nikada nisu dobili stvarnu pomoć. Do njihove mahale i dalje ne vodi asfaltni put, a sprat kuće koju su dobili od Ministarstva za zajednice i povratak Republike Kosova pun je vlage – zbog čega je njihova ćerkica obolela od bronhitisa.
Vredna domaćica Raza ne pušta nikoga iz kuće bez kafe. Od četiri krave koje svakodnevno muze pravi sir, koji zatim prodaje – u Albaniji. Deca, osim srpskog, govore i albanski jezik, a raspuste redovno provode u Tirani.
Jovići važe za skladan i pošten par. O njima u Zebincu svi govore s dužnim poštovanjem.
Nakon nekoliko godina braka dobili su decu, Marinu i Mihajla. Do njihovog doma vodi zemljani, izlokani put kojim prolaze tek retki putnici namernici, ali i oni koje Jovići nazivaju "vukovima na dve noge". Poslednjih godina, tim istim vrletima prolaze i kvadovi albanske omladine, ostavljajući tragove po pašnjacima na kojima se napasa stado koje je ovoj porodici jedini izvor opstanka.
Ljubav jača od jezika, vere i predrasuda
Razija, rođena u Kuksu, odrasla u Tirani, u Siniši je pre petnaest godina prepoznala čoveka sa kojim može da gradi dom. Prve dve godine sporazumevali su se pogledima i mimikom, ali je ona uporno učila srpski jezik i danas ga govori tečno, sa moravskim naglaskom. Njihova kuća, kako kažu, izgrađena je na ljubavi i međusobnom poštovanju, bez gorkih reči, iako su često bili izloženi osudama i nerazumevanju sa svih strana.
Zemlja koja se ne prodaje i stoka koja se čuva danju i noću
Zemlja porodice Jović nije na prodaju. Siniša obrađuje dvadesetak hektara dedovine i još pet hektara zakupljenog zemljišta. Na tim pašnjacima napasaju se krave i ovce koje hrane stotine socijalno ugroženih Srba u Kosovskom pomoravlju. Zbog krađa i trovanja pasa, Raza i Siniša stoku čuvaju na smenu, uz pomoć šarplaninaca i sigurnosnih kamera koje im je donirala crkva.
Deca, vera i poslednja linija opstanka
Jovići su krstili Marinu i Mihajla u Manastiru Draganac, čime je, kako kaže Raza, potvrđeno da su njena deca Jovići, Srbi koji slave Svetog Nikolu. U okolini, tek nekoliko porodica sa mnogo dece opstaje zahvaljujući upravo Jovićima, koje komšije nazivaju čuvarima linije razdvajanja. Bez njih, kako kažu, u Manuti ne bi ostala nijedna srpska kuća.
Problemi sa komšijama
Njihov život nije bajka. Kada su neki meštani saznali da je Razija Albanka, distanca je postala primetna. Pogledi su postajali teži, reči ređe, a tišina je govorila više od ikakvih objašnjenja. Ipak, Slaviša i Razija nisu se povukli niti tražili sažaljenje. Umesto toga, nastavili su da žive onako kako znaju – pošteno, dostojanstveno i iskreno, pokazujući svakodnevnim delima da ljubav i poštovanje mogu premostiti sve razlike.
Kažu da su godinama imali problema sa komšijama, kako sa Srbima jer je doveo Albanku, tako i sa Albancima jer su bili ljuti na nju jer se udala za Srbina. Ali oni grade svoju priču i ne osvrću se na zlobu pakosnih ljudi. Decu vaspitavaju da cene ljude po tome kakvi su, a ne koje su vere ili kojim jezikom govore.
U foto-galeriji pogledajte i najlepše citate o porodici:
BONUS VIDEO:
Izvor: stil.kurir.rs/Yumama